Nešto mi naum pade fudbal. Prošle sedmice sam u Srebreniku gledao “Gradinu” i “Tuzla City”. Od svega sam vidio dobar ” Zrinjski”. Ostalo ispod bivših zonaša i podsaveza. Sinoć prva utakmica. Malo gledao, malo nisam gledao. Nema se šta vidjeti. Kažu “prvi se mačići u vodu bacaju”.
Ja navijam za reprezentacije Hrvatske i Srbije.
Volio bih da igraju finale. Gdje bi nam bio kraj da imamo reprezentaciju Jugoslavije. Da je bilo što nije bilo, bili bi svjetski prvaci u sportu i među 10 najrazvijenijih država u svijetu.
Ne brine mene fudbal, nego razmišljam o porezima i trgovini. Prvo posmatram Republiku Hrvatsku i ne mogu se čudu načuditi šta čine. Prvo, uvode euro. Drugo, na pragu su Šengenskog sporazuma. Treće, muče se sa oporezivanjem “ekstra” dobiti.
Četvro, odlazi radno sposobno stanovništbo. Pogledam Srbiju i ništa. Nemaju prečeg posla osim “auto tablica”. Po novom popisu imaju gubitak stanovništva od 700 hiljada. Sa platama i penzijama su pri dnu. Nemaju struje. Sve u svemu imaju velike probleme, a nameračili neki svoj “svet”. Zato im niko ne vjeruje u priču o “otvorenom Balkanu” i energetskoj povezanosti.
Jedina svIjetla tačka je “slobodno kretanje ” bez viznih ograničenja sa ličnom kartom. Fudbal koji se igra u državi Katar pokazuje drugu stranu života.
Ona je u velelijepnim stadionima i zadovoljstvu ljudi. To pokazuje drugo lice svijeta. Sliku planete Zemlje sa 8 milijardi ljudi i bez ratova. Zato mi ova naša “utakmica” oko vlasti izgleda dječija igra. Rekli bi obdanište ili “pačija škola”.
Umjesto da gasimo požar krize mi se ponašamo po onoj “selo gori, a baba se češlja”. Valjda će proći i ovi rokovu Visokog predstavnika. Da nije Visokog predstavnika ovi bi se još natezali. I još mu “svašta spočitavaju “.
Sve mi ovo liči na priču o ocu i sinu. Nemaran sin. Brižan otac. Otac riješi da sinu sve prepiše. Učini to. Vidi otac krave gladne i riču. On ti prigovori sinu. Odgovara mu sin: “Što se brineš nijesu tvoje”. Sve mi ovo sa vlašću liči na ovu priču.
Naravoučenije: “Ne prepisuj”!