Odgovor u teorijskom smislu ide u dva pravca. Jedan je da se poboljša kvalitet usluga i proizvoda. Drugi je da se smanje troškovi. Apsurd ovih rješenja je u paradoksima ili protivrječnostima. Izlaz iz ovog stanja , duboko sam uvjeren, ne postoji. Postavlja se pitanje zašto je tako? Uvjeren sam u ovakvom stanju niko ne želi da “popusti”. Primjeri su brojni. Vijest da izvozimo manje struje znači da iste imamo više za vlastite potrebe.
Paradoks je što građani nemaju novca da plate. To se zove paradoks. Zašto građani nemaju novca? I to je paradoks. Odgovor je što pola svoje bruto plate građani daju za nešto što vrijedi veoma malo. Dobiju loše zdravstvene usluge i malu penziju. Kada im ostane neto plata onda je još veći paradoks. Građani moraju dati pola neto plate državi za razne dažbine.
Za uzvrat dobiju ništa ili sasvim nešta. Sav taj novac se potroši u javnom sektoru. Na kraju građani dobiju fakturu za porez ex ante (unaprijed) u obliku javnog duga. Sve dubioze se plaćaju unaprijed. Teret duga se povećava. Paradoks je u tome što taj teret građanin trenutno ne osjeća. Taj teret ga trenutno ne pritišće. To daje dodatni paradoks koji se ogleda u tome da teret nikome ne smeta. Posebno ne smeta građaninu. Zato smo kao država pod velikim teretima. Sve će ovako biti dok se ne oslobodimo paradoksa. Jedino rješenje je da imamo sistem ili pravednu državu.
Logika stvari upućuje na to da moramo imati promjene. Ostaje samo pitanje kako to uraditi. Narod kaže: “Niti zna hoditi, niti se da voditi”. Baš tako, što bi rekao stari Hadži beg.