Pirkao je slabašan vjetar i donosio miris procvalih ruža penjačica, i sretna i sjetna sjećanja je donosio. Neki su psi tužno tulili, i mače negdje mjaukalo, i huk sove sam čula, i mujezin se javio iz sela sa suprotne strane, džamija je blizu pa sam jasno razabirala njegov glas, snažan, prožet nekom pritajenom čežnjom.
I otkosi su divno mirisali, a ja sam sjedila na jastučiću, na podu, u staroj pamučnoj trenirci neke tuzgave sivo-plave boje sa bijelim uzdužnim prugama, a poslije, kako je noć odmicala i bivalo hladnije, osjećala sam jezu i nešto kao groznicu, zubi su mi počeli cvokotati pa sam skuhala čaj od majčine dušice i ogrnula se nekim starim ćebetom išaranom na kocke, mirisalo je na prašinu i memlu.
Odjednom sam čula samo moje srce, bilo je glasnije i od cvrčaka i od slavuja koji je svio gnijezdo uz stablo prastarog hrasta; i onda davno je tamo pjevao, možda je ovo praprapraunuk onog davnog, pjevao je umilno i sjetno i zavodljivo, ne znam je li ga čula njegova draga, ako jeste, je li se radovala ili joj je bilo svejedno.
Pa sam se sjetila Oskara Vajlda i njegovog slavuja koji je cijelu noć naslanjao srce na ružin trn kako bi njegova krv bijeli pupoljak u crveno obojila jer je djevojka željela crvenu ružu. I kako je grm govorio: „Privij se jače, slavujče, ili će dan svanuti prije nego ruža bude stvorena“, a on se privijao sve bliže i bliže.
I kako se jutro razvedrilo kad je vidjelo crveni pupoljak na nekom jadnom grmu i natuštilo kad je ugledalo tijelo mrtve ptice i kako je momak bio sretan što će svojoj sanjanoj ispuniti želju i kako je ona nehajno bacila pupoljak… Sjetila sam se moga brata kako mi se umiljava i govori koliko me voli pokušavajući izmamiti svilene bombone koje bi nam oboma donio tata, a on svoje za pola sata smazao.
I Reksa sam se sjetila, kako me pratio do škole, sjedio bi ispod nekog krivog debla duda strpljivo me čekajući pa bi se utrkivali ko će prije stići kući. Mislila sam i na Strijelu, one sate i dane provedene na njegovim leđima dok je on kasao, povremeno rzao, a meni vjetar duge kose mrsio… I tatinog krila sam se sjetila, i mog najsigurnijeg kuta – njegova pazuha, njegovih riječi:
„Drugom zlo željeti, radovati se tuđoj nesreći, a dobru se nadati, e, Jasmina kćeri, to ne ide. Vjeruj u dobro i dobrotu, voli ljude…“ Sjetila sam se maminog hladnog pogleda i proste rečenice koja je samo utvrđivala činjenično stanje: „Ti došla“, pa skrenula misli na drugi pravac.