
Najveća je mudrost radovati se onome što imaš, pružat se kolko ti je dug jorgan...
Odmjereno i strpljivo, kao da ništa na ovom svijetu nije važnije, kreše kremen i trud. Cigaretu spustio na grubi vuneni ruksak.

Odmjereno i strpljivo, kao da ništa na ovom svijetu nije važnije, kreše kremen i trud. Cigaretu spustio na grubi vuneni ruksak.

U četvrtom su me smatrali ljepoticom. U osamnaestoj je i sam vrag lijep. Zvali me da budem manekenka u „Alhosu“, sva garderoba koju bih nosila na reviji bi poslije bila moja.

Svako ko ugrije stolicu može biti i ljekar i doktor nauka i šef klinike, ne samo na čelu jedne službice u provincijskom domu zdravlja.

Noći su meni zanimljive između ostalog i po tome što se tada odnekud iz kutaka duše u koje smo potisnuli neka sjećanja ona počnu pomaljati.

Gadno nam vrijeme došlo. Ako ćemo pravo, nismo bolje ni zaslužili. Da smo više voljeli i poštovali jedni druge, da smo više voljeli životinje, biljke, više brinuli o prirodi, možda bi nam bilo bolje.

Nisam ti ja nikad bila osobit ljubitelj bajki, mila moja. U mnogima od njih ima zlog, mobidnog, surovog.

Bio je sasvim običan proljetni dan. Otac je upravo bio otišao iz posjete i ostavio mi šarenu gumenu loptu.

Pletem misli kao što sam nekad plela džempere, očica po očica, red po red, od ničega pokušavam stvoriti nešto… nešto kao stvarno, kao lijepo, kao trajno… a ničega trajnog osim smrti nema…

Odmjereno i strpljivo, kao da ništa na ovom svijetu nije važnije, kreše kremen i trud. Cigaretu spustio na grubi vuneni ruksak. Počinje me živcirati, a u isti mah divim se blaženstu kojim sav zrači.

Tijekom minulih godina bezbroj puta sam čula da ljudi na zalasku života, bez obzira koliko on trajao, kažu da je bio nedopustivo kratak, da je prošao brzo, kao kad udariš dlanom o dlan.

Kad sam svojevremeno radila u Opštoj praksi Doma zdravlja Travnik, bilo nas je desetak ljekara.

Sretni dječaci se raduju. Uče. Bave sportom. Gledaju dobre filmove. Slušaju dobru muziku. Imaju simpatije. Imaju stida. Sretni dječaci VOLE.

Da ti ne dužim, hodala je uz Plavu vodu gore-dole, pela se na tvrđavu, zalazila u šume na obroncima Vlašića, ali ničim duši nije mogla olakšati.

Popucali smo ko đerdani, to je jedina istina!!!!! Ja bih, da mogu nešto promijeniti, učinila da čovjek čovjeku bude čovjek.

Ne glumite ono što niste – Budite ono što jeste – Ne dozvolite sebi da se drugima prikazujete u drugom svijetlu, onako kako njima paše. Budite uvijek jedinstveni i ono što jeste zapravo.

Šta me u iznova vratilo u onu noć, posljednju noć koju je babo proživio u našoj kući? Možda ta čudna mješavina, čisto konfuzija različitih osjećanja?

Šta mi možemo znati o zbivanjima u duši drugog čovjeka, njegovim lomovima, strahovima, borbama, željama?

Majstori svjetske književnosti oduvijek su u zimi, snijegu, januaru, nalazili arhetipske simbole smrti. Andrićeva «Prokleta avlija» i kraj Yojsovih «Mrtvih» možda su ponajbolji primjeri.

Danima pišem nešto… Ne smišljam, kao da se samo se piše, ja tipkam.

Nikad se nisam oprostila od njega. Samo, sve ove godine pokušavam u duši zadržati onu svjetlost, treperavu i snenu, sjećanje na njega, rapsodiju neopisivih i nepostojećih boja…