O toj ponudi nisam ni razmišljala prije nego što sam odbila jer sam znala da bi me babo radije pridavio nego što bi mi to dopustio. Iskreno, ni ja to nisam željela, samo me odjeća nešto privlačila.
Nudili mi i da budem radio i TV spiker, predlagali da postanem pjevačica (zbilja sam lijepo pjevala) a ja sve glat i bez žaljenja odbijala. A kad mi se neki poznati i priznati fotograf iz Ljubljane natovario na kosti i nudio bogzna kakve ugovore da mu budem foto model, pokolebala sam se.
Nekako se vazda voljela slikati al’ nisam pojma imala šta znači biti fotomodel, da to baš i nije samo slikanje lica. Kad mi je moja lijepa prijateljica iz razreda, Slavica (preko nje me je i vidio) objasnila, lijepo sam se preznojila i živjela u smrtnom strahu da babo ne sazna za ponudu, za njega bih već samom ponudom bila ona koja je već izgubila obraz i više nema šta čuvati.
Uglavnom, svi su maltene upirali prstom u mene, svi govorili kako sam lijepa, prišili mi nadimak „Sevdah naše mahaleˮ a ja malo-malo gorke suze ronila. I pita me moja dobra majka zašto tako često plačem, kroz suze velim joj:
– Svako mi govori da sam lijepa.
– Pa šta je tu za plakanje? – pita, a ja njoj:
– Za moj izgled nema moje zasluge, zašto niko ne govori da sam dobra i pametna?
A jesam bila dobra. Slabijima pokušavala dati malo snage, siromašnijima materijalno pomoći u granicama vlastitih mogućnosti nauštrb sebe, tužne razvedriti, gladne nahraniti.
I bila sam uglavnom omiljena, ono baš omiljena svuda gdje sam se nalazila. Jedino me jedna komšinica nešto nikad nije podnosila, a jedva da sam je i viđala. Čula sam da me vazda zvala „ona Hanina džukelaˮ. Nikad nisam dokučila, niti za to više ima nade – zašto me tako zvala?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.