Kad insan ostari (govorim samo u svoje ime! ) fakat nije nizašta. Moje ljetovanje jest bilo "moranje".
Danima pišem nešto… Ne smišljam, kao da se samo se piše, ja tipkam.
Nikad se nisam oprostila od njega. Samo, sve ove godine pokušavam u duši zadržati onu svjetlost, treperavu i snenu, sjećanje na njega, rapsodiju neopisivih i nepostojećih boja…
Ne volim licemjere. Ne volim osobe koje se kurvaju, a javno predstavljaju sveticama i svecima.
Jesi li nekad ležao u mraku i u tišini čuo više nego što ti iko može reći?
Jedne zime. Uveče. Sjećam se da nismo palili svjetlo, samo staru grijalicu čije su žičane spirale svijetljele u tami. Svijetljele su i tvoje oči. Sjećam se da se dotakli nismo.
O glavu mi se obilo mnogo štošta...
Ljudi su uglavnom sve bitno zaboravili. Poštovati. Pomagati. Suosjećati. Davati. Smijati se. Družiti se. Dopisivati se. Radovati. Posjećivati. Poklanjati. Osjećati. Slušati. Šutjeti. Biti oslonac. Biti utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek.
Ne, nikad nisam bila opterećena zanimanjima svojih roditelja, nikad me ni u kasnijem životu nisu fascinirale akademske titule, kuće, automobili, ništa materijalno.
Zašto nemamo toliko pameti da ne pridajemo važnost strahu, šta će se desiti – desit će se, i niko i nikad od toga niti je pobjegao niti će pobjeći.
Moja bi majka znala reći: Znaš li, sine, šta uradi seljak kad mu krave uđu u
kukuruz?
Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu.
Pogled mi pada na ogledalo, veliko zidno ogledalo u rezbarenom okviru.
Stresam se.
Neizrecivo volim Andrića, ali otkačim kad neko, kao genijalnu, citira njegovu misao iz Ex ponta.
Ima neke duboke istine u onoj legendi o trideset i šest pravednih ljudi na kojima počiva svijet.
Postoje dani kad nam ne treba ništa. Samo malo dobrote.
Nikad neću halaliti onima koji trgaju tek procvalo cvijeće i onima koji ih podržavaju.
I ne smiješ prestati vjerovati u sebe. Iznova se rodi. Jedom se umire ali se može roditi više puta.
Negdje na drugoj godini studija zapalila sam prvu cigaretu. I danas, a decenije su prošle, konzumiram cigarete.