Ovdje se odigrala čitava drama. Mami je pozlilo, dolazila je Hitna pomoć, davali joj neke injekcije. Došli su daidža i tetka, oni će spavati gore kod nas… Znam da ti nije lako, žao mi je, ali stvari tako stoje. Noćas se nekako snađi. Jutro je pametnije od večeri, sutra će valjda biti drugačije. Pomilovao me po kosi. Nježno. Nisam više ni pamtila kad me dodirnuo, pogotovo s nježnošću. Istinskom.
– Gdje ze Zara?
– Ne brini, gleda crtane. Rekao sam joj da ćeš spavati kod nane.
– Hvala ti – jedva sam nekako promucala, a ono što sam osjećala bilo je mnogo više od zahvalnosti. Bila sam dirnuta tom njegovom brižnošću, toplinom, razumijevanjem, tom snagom da i pored, sasvim izvjesno i sasvim normalno povrijeđene muške sujete i ponosa, uspijeva vladati emocijama, usmjeriti ih u pozitivnom pravcu. Da, bila sam dirnuta, ali i iznenađena, prije bih očekivala da likuje nad mojim poniženjem u očima čaršije. I boljelo je.
No, o tome nisam imala vremena razmišljati. A ni snage nisam imala. Jedino olakšavajuće bilo je da imam gdje i kome otići.Žurno grabeći došla sam do Sumejine zgrade, popela se na treći sprat i pozvonila. Srce je prijetilo da će iskočiti. Virila je kroz špijunku. Čekala sam. Čekala. Najzad je odškrinula vrata.– Selam – prošaputala sam, a onda se smrzla od hladnoće pogleda sitnih očiju spuštenih kapaka. Maramu je bila skinula, kosa slijepljena uz glavu, pa je i ta glava izgledala nesrazmjerno malena prema tijelu u onoj širokoj i dugačkoj odjeći.
– Otkud ti u ova doba?
– Došla da prenoćim.
– Estagfirullah. Što baš ovdje?
– Valjda što me ti voliš… Ili sam bar mislila da me voliš.
Jasno sam vidjela koliko oklijeva i da sam imala bilo kakav izbor samo bih izašla.
– Nemam nigdje drugo.
– Hajd’ uđi.
Dok sam se izuvala, iz sobe je istrčao mali preslatki El Harun, osmijeh mu se odjednom izbrisao pa, kao da me vidi prvi put, kazao: – Mama, zašto je došla kurva?
Pokušavajući ostati pribrana pružila sam ruku da ga pomilujem. Izmakao se unazad
.– Šta je kurva, Harune? – pitala sam, nadajući se da zvučim kao uvijek.
– Ne znam… Nešto pogano – kazao je i otrčao nazad.
– Ne znam vallahi odakle mu to. Hajd’ sjedni. Ispeć’ ću nam kahvu – kazala je ledenim glasom kao nekom koga jedva da zna, a od koga zazire i koga prezire.
Ona moja potištenost, utučenost, stid, sve kao da je negdje isparilo poput etera. Buntovnik u meni koji ja bio zaspao potpuno se probudio. A s njim budnim, sve je bilo drugačije, lakše.– Bogami se meni čini da ti nije drago što sam došla – doviknula sam prema niši. Vidjela sam joj samo leđa. Marama je tad bila na glavi koja više nije izgledala onako malena, gotovo sićušna.
– Stavila je podkapu – sjetila sam se. I kćerka moje tetke po ocu je bila pokrivena mada joj niko u porodici nije bio. Gledala sam je više puta kad se sređuje za izlazak. Obuče helanke, tijesne, pretijesne, gore neku usku majičicu koja je isticala bujno poprsje. Tako bi se dugo gledala u ogledalu iz svih mogućih uglova, pa preko navlačila široku tuniku dugih rukava i zakopčavala je do grla. Onda bi pokupila i šnalama pričvrstila kosu pa stavljala podkapu oblikovanu prema svojoj glavi sa nekim umetkom koji je glavi davao oblik i volumen, pa sto godina podešavala maramu koja je bila ono baš velika, pa je pričvrščivala ukrasnim kopčama. A šminka? Špahtlom bi se mogla skidati. Pa bi se natakarila na cipele sa tankom visokom potpeticom, pa još malo miješala stražnjicom diveći se samoj sebi.
Sumeja nije odgovorila. Prekrstila sam noge i zapalila. Pojavila se sa tacnom, bakrenom, ručno izrezbarenom. Iz također bakrene izrezbarene džezve se pušilo i kafa divno mirisala. Fildžani su bili u bakrenim posudicama, na tanjirićima kocke šećera i po rahatlokum u koji je bila zabodena čačkalica.Tek kad je razlila kafu, pogledala me onim svojim uskim očima spuštenih kapaka i kazala:– Allaha mi nije mi jasna tvoja konstatacija. Naravno da ti se baš i nisam obradovala. Pošteno, ko bi ti se noćas obradovao?– Neko ko me voli kao što si ti govorila. Prijateljica.
– Tobejarabi, ne misliš valjda da smo nakon svega još prijateljice?
– Mislila sam. Zato sam i došla. Dosta toga smo mi zajedno prošle. I lijepog i nelijepog. I sretnog i tužnog.– Da. Prošle. Vidiš da i ti govoriš u prošlom vremenu.
– Šta se promijenilo?
– Pa ti si i gora nego sam mislila. Sve se promijenilo. Ne traži krivicu ni u meni niti bilo kome. Sama si izabrala stranputicu, sama zglajzala u grijeh, sišla s pravog puta koji nam je Uzvišeni odredio. Možeš me razumjeti ili ne, ali ni po cijenu života neću sebi dopustiti da sutra čaršija mene gleda drugim očima, da kažu – s kim si, naki si.
– De mi, molim te, kaži po čemu si to ti bolje od mene?
– Estagfirullah – uhvatila se rukama za prsa – Allaha mi tebe k’o da je šejtan, nalet ga bilo, noćas tebe meni posl’o. Iskušenje…
– Odgovori mi.
– A po čemu nisam?
– Ni po čemu.
Zar ti nisi još sa šesnaest počela ljubovati s tvojim efendijom? Problijedila je, glas i ruke su vidno drhtali.
– De bona, ne tegli me za jezik. Ja sam časna udata žena, uvaženi efendija je moj muž.
– U to doba ti nije bio muž, bio ti je profesor u medresi i bio oženjen istom ženom sa kojom je i sad u braku.
– Hej, ženo, stani, o čemu ti pričaš?
– Ti si mene za jezik potegla. Da jesi zbilja drugačija, časna žena i dobar čovjek, razumjela bi da se ovo može desiti svakom. Kao što sam ja tebe razumjela iako sam bila djevojčurak. Griješti je ljudski, a ljudi nisu sveci, da jesu onda i ne bi bili ljudi.
– De, saberi se, sabur. Znam da ti nije lahko, znam Allaha mi velikog, ali ja ti pomoć’ ne mogu. Kod mene je sve druga priča. Mi smo se vjenčali, sam mufitija nas je vjenčao.– Da, ne trebaš o tome, sve sam to proživjela s tobom, bila ti jedina podrška kad su svi od tebe glavu okretali. A što te je šerijatski vjenčao? Zato što si bila trudna. Ti koja si nosila minjake i dekoltee i šorceve, odjednom glumataš, loše glumataš pobožnu hanumu dok tvoj efendija provodi noći sa zakonitom ženom i odraslom djecom. Tebe je obezbijedio u svakom pogledu i svrati kad mu se prohtije. Sjećaš se, nisi mogla zaboraviti i da si htjela, koliko si suza na mom ramenu prolila, koliko sam te tješila, koliko vremena s tobom provodila kad te ni rođena majka nije htjela pogledat’. Ne približava se Bogu ni maramom, ni dugim rukavima, ni suknjama do poda, ni spominjanjem Allaha u svakoj rečenici. Približava mu se blagošću, dobrotom, razumijevanjem, oprostom. Šta ti od svega toga imaš? Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv pokrivenih žena ako su njihove duše istinski čiste i to rade isključivo zbog sklada duše i tijela.– Završi, Allaha ti. Šta me snađe ni u snu ne bih usnila. Molim te da odeš čim svane, prije nego ljudi počnu kretati na posao.– Nemaj brige, hanuma. Idem odmah. Jebla te tvoja kahva i tvoja šuplja priča. Odgurnula sam onaj fildžan iz koga kafu nisam ni oprobala. Prevrnuo se i kafa se prolila po uštirkanom heklanom stolnjaku. – Ma stani, đe ćeš u ovo doba?
– Nije tvoja briga, otkači.
– Harune, možeš izaći, kurva odlazi – doviknula sam prema vratima iza kojih se sklonio njen sinčić.Izašla sam i iz sve snage zalupila vrata za sobom.
Noć je bila mračna, prohladna. Ni uličnih lampi, ni mjesečine. Ništa. Mrak oko mene, mrak u meni. Srećom, bila sam u dukserici, navukla sam kapuljaču najviše što sam mogla i krenula. Bez pravca i cilja.Sebe sam smatrala vjernikom. Nisam bila potpuno sigurna da li to zbilja jesam zato što mi je babo vazda govorio da samo Bog zna ko jest vjernik. Ponekad bih klanjala namaz, ramazan postila, Bajram mi bio najdraži praznik. Boga sam voljela, nisam ga se bojala. I to je babova zasluga. Govorio mi je o božijoj milosti, oprostu, ljubavi. I da je veći grijeh onaj koji učiniš drugom čovjeku nego prema Bogu.
Bog će oprostiti ako ga iskreno zamoliš, ako se pokaješ, čovjek često neće. Licemjeri, lažni moralisti, kvazivjernici su mi bili najmrža sorta. Daleko im lijepa kuća. Ako sam grješna, to je moj grijeh, šta se to nekog drugog tiče. Svako sam plaća svaki svoj račun. Ali, gdje ću sad? Ne mogu noć na ulici provesti? Da sam bar u velikom gradu, da odem u hotel. Ali, ovo je palanka, kasaba, za pola sata cijeli bi grad znao gdje sam. I dakako, ne bi niko rekao da sam tamo sama. Onda mi je sinulo. Edita! Ona će me sasvim sigurno primiti, još će mi se obradovati.
Nura Bazdulj Hubijar – “Duga je to priča”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.