Posmatramo to godinama u Bosni i Hercegovini, a sada slične prizore gledamo i u Srbiji. Odjednom, svuda neka radost. Rukovanja, poljupci, zagrljaji, muzika, osmijesi i obećanja koja zvuče toliko lijepo da čovjek na trenutak poželi povjerovati kako je konačno došlo vrijeme u kojem su svi ljudi važni, svaki problem rješiv, a budućnost gotovo savršena.
Oni koji vas mjesecima, pa i godinama, nisu udostojili ni pogleda odjednom vas oslovljavaju imenom. Pitaju za zdravlje, porodicu, djecu, posao i brige. Imaju vremena da vas saslušaju, strpljenja da vas zagrle i osmijeha za svakoga. Čak i oni koji su jučer prolazili pored vas kao da ste nevidljivi danas se ponašaju kao da ste im najbliži rod.
A onda izbori prođu.
Muzika utihne. Osmijesi nestanu. Telefoni prestanu zvoniti. Poruke ostanu bez odgovora, obećanja bez nastavka, a ljudi koji su do jučer bili „naši“, „najvažniji“ i „stub svega“ ponovo postanu samo lica iz mase.
Do naredne kampanje.
Šta se zapravo događa u ljudskom umu tokom predizborne kampanje?
Psihologija nam nudi nekoliko zanimljivih objašnjenja.
1. Kada čovjek postane sredstvo, a ne osoba
Jedna od najvažnijih razlika između iskrene ljubaznosti i one koja ima političku svrhu jeste motiv.
Čovjek koji vas poštuje zato što vas smatra vrijednim ljudskim bićem bit će pristojan prema vama i kada mu od vas ništa ne treba. Čovjek kojem je vaš značaj vezan za glas, podršku, poznanstvo ili mogućnost da mu pomognete ponašat će se drugačije kada nestane razlog zbog kojeg vam prilazi.
U psihologiji se ovakvo ponašanje može razumjeti kroz instrumentalni odnos prema ljudima: druga osoba posmatra se prvenstveno kroz korist koju može donijeti.
To ne znači da je svaki političar neiskren niti da je svaki predizborni zagrljaj lažan. Postoje ljudi koji iskreno vole svoj narod i koji se trude ostati dostupni građanima i nakon izbora. Ali kada se ljubaznost pojavljuje gotovo isključivo onda kada nam je potrebna nečija podrška, opravdano je zapitati se koliko je u njoj ljudskosti, a koliko strategije.
Jer čovjek nije glasački listić s imenom i prezimenom. On je nečiji roditelj, dijete, radnik, penzioner, bolesnik, nezaposlena osoba, neko ko se svakodnevno bori sa životom i kome pažnja često znači mnogo više nego što pretpostavljamo.
2. Zašto tako lako povjerujemo u osmijeh?
Ljudi prirodno žele pripadati. Žele biti primijećeni, uvaženi i prihvaćeni. Potreba za pripadanjem jedna je od važnih ljudskih psiholoških potreba.
Kada nam neko priđe srdačno, oslovi nas imenom, sasluša nas i pokaže interesovanje za naš život, u nama se može javiti osjećaj bliskosti. Mozak takve signale često tumači kao znak da smo prihvaćeni i da nekome nešto značimo.
Upravo zato predizborna kampanja može djelovati toliko uvjerljivo.
Nije nužno da čovjek povjeruje u svako obećanje. Dovoljno je da na trenutak povjeruje u osjećaj koji mu je neko probudio.
Možda je usamljen. Možda godinama čeka da ga neko sasluša. Možda je razočaran sistemom i ljudima, pa mu nekoliko toplih riječi vrati nadu da ipak postoje oni kojima je stalo.
A možda jednostavno želi vjerovati da njegov glas, njegova muka i njegovo postojanje nekome zaista nešto znače.
U tome nema ničeg sramotnog. Potreba za pažnjom nije slabost. Slabost je, međutim, svjesno iskorištavati tuđu potrebu za poštovanjem zarad vlastitog cilja.
3. Psihologija obećanja i političke euforije
Predizborna kampanja nije samo borba za glasove. Ona je i borba za emocije.
Strah, nada, pripadnost, ljutnja, ponos i osjećaj zajedništva mogu snažno utjecati na političke odluke. Zato kampanje nisu ispunjene samo programima i činjenicama nego i muzikom, simbolima, zastavama, sloganima, aplauzima i pažljivo odabranim porukama.
Sve to stvara osjećaj da smo dio nečeg velikog, važnog i zajedničkog.
Kada se hiljade ljudi okupe, kada svi pjevaju istu pjesmu i kada govornik obećava bolju budućnost, pojedinac može osjetiti nalet optimizma i pripadnosti. U takvoj atmosferi kritičko razmišljanje ponekad ustupa mjesto emocijama, a obećanje počinje zvučati kao nešto što je već gotovo ostvareno.
Psihologija poznaje i fenomen socijalnog dokaza: skloni smo procjenjivati nešto kao poželjno ili ispravno kada vidimo da to podržava veliki broj drugih ljudi.
Ako svi oko nas aplaudiraju, ako svi govore da će baš ovaj put biti drugačije, lako je prepustiti se zajedničkom zanosu.
Ali glasna podrška nije dokaz kvaliteta. Pun trg nije garancija boljeg života. A obećanje izgovoreno uz muziku i osmijeh još uvijek je samo obećanje.
4. Zašto nakon izbora nastupa tišina?
Možda je upravo to najzanimljiviji dio cijele priče.
Prije izbora političar ima snažan razlog da bude dostupan. Svaki razgovor može donijeti glas, svaki susret novu podršku, a svaka objava dodatnu vidljivost.
Nakon izbora mijenjaju se okolnosti. Za neke prestaje neposredna potreba za građanskom naklonošću, pa se smanjuje i trud koji su ulagali u održavanje odnosa.
U psihologiji ponašanja poznato je da se ponašanja koja donose nagradu češće ponavljaju. Ako su pažnja, ljubaznost i prisnost sredstvo za ostvarivanje cilja, njihov intenzitet može oslabiti kada je cilj postignut.
Ipak, postoje i drugi razlozi: obaveze, ograničeno vrijeme, birokratske prepreke, razočaravajući rezultati ili nemogućnost da se ispune sva obećanja. Nije svaka nedostupnost dokaz manipulacije.
Prava slika vidi se kroz obrazac ponašanja, a ne kroz jedan propušten poziv ili jedan neodgovoren upit.
Ako vas neko dosljedno traži samo onda kada mu trebate, a nestaje kada vi trebate njega, onda više ne govorimo samo o zauzetosti. Govorimo o odnosu u kojem pažnja nije uzajamna.
I tu dolazimo do suštine: vrijednost jednog čovjeka ne bi smjela zavisiti od njegove trenutne koristi za drugoga.
5. Zašto se isti krug neprestano ponavlja?
Zato što zaboravljamo, nadamo se i opraštamo. Zato što nam se čini da će ovaj put biti drugačije. Zato što se politička sjećanja često potiskuju novim obećanjima, novim licima i novim krizama.
Ponekad građani glasaju iz uvjerenja, ponekad iz straha da će pobijediti neko gori, ponekad iz stranačke lojalnosti, a ponekad zato što nemaju povjerenja ni u koga, ali ipak biraju ono što im djeluje kao najmanje loša mogućnost.
Postoji i psihološki mehanizam poznat kao kognitivna disonanca. Kada se naša odluka sukobi s neugodnim činjenicama, može nam biti lakše opravdavati vlastiti izbor nego priznati da smo pogriješili. Tada neispunjena obećanja objašnjavamo okolnostima, krivicom drugih ili nedostatkom vremena.
Tako se razočaranje ne pretvara uvijek u promjenu odluke. Ponekad se pretvara u novo opravdanje.
A političari, oni dobri kao i oni loši, djeluju unutar sistema u kojem se uspjeh često mjeri brojem glasova, a ne kvalitetom odnosa koji ostaju nakon izbora.
Dok god građani više pamte nečiji predizborni osmijeh nego rezultate njegovog rada, taj će osmijeh ostati važan politički alat.
6. Najvažniji test ne događa se pred izbore
Lako je biti ljubazan kada od nekoga nešto očekujemo. Mnogo je teže ostati dostupan kada više nemamo neposrednu korist.
Zato bi građani, umjesto da se pitaju ko ih je najljepše zagrlio, trebali pitati ko ih je saslušao kada kamere nisu bile uključene. Ko je odgovorio na poruku nakon izbora? Ko je pokušao riješiti problem kada nije bilo publike? Ko je priznao grešku? Ko je održao obećanje i onda kada mu to nije donosilo političke poene?
To su pitanja koja odvajaju predstavu od odgovornosti.
Isto tako, važno je ne postati ciničan prema svakoj lijepoj riječi. Ljubaznost sama po sebi nije sumnjiva. Osmijeh nije dokaz prevare, niti je zagrljaj nužno politički trik.
Problem nastaje kada toplina traje samo onoliko koliko traje naša korisnost.
Jer iskrenost se ne mjeri intenzitetom nečijeg osmijeha, nego dosljednošću njegovih postupaka.
Umjesto zaključka: Narod nije publika, a izbori nisu predstava
Možda bi bilo najpoštenije da predizborna kampanja traje onoliko koliko traje odgovornost prema ljudima. Da se političari građanima obraćaju s jednakim poštovanjem u prvoj godini mandata kao i u posljednjem mjesecu pred izbore. Da obećanja ne budu sezonska, a ljubaznost privremena.
Jer građani ne traže da ih neko svakodnevno grli, ljubi i fotografiše s njima. Ne traže ni da im političari budu prijatelji. Traže nešto mnogo jednostavnije: poštovanje, odgovornost, dostupnost i osjećaj da nisu važni samo onda kada nekome trebaju.
A možda bi i sami trebali naučiti jednu važnu lekciju: ne procjenjujmo ljude po tome kako se ponašaju kada žele nešto od nas, nego po tome kako se ponašaju kada nam više nemaju šta tražiti.
U politici, baš kao i u privatnom životu, postoje ljudi koji prilaze zbog čovjeka i oni koji prilaze zbog koristi. Razlika se ne vidi uvijek na prvi pogled. Ali vrijeme je gotovo uvijek pokaže.
I zato, kada se sljedeći put pojave osmijesi, muzika, poljupci i velika obećanja, ne moramo odbaciti nadu. Samo ne bismo smjeli zaboraviti da je najljepši predizborni govor onaj koji se nakon izbora pretvori u djelo.
Jer narod nije publika kojoj se povremeno priređuje predstava. Narod je razlog zbog kojeg bi vlast uopće trebala postojati.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.