Jutros sam, sasvim slučajno, u prolazu čula kako jedna starija gospođa savjetuje mlađu ženu: „Samo čuvaj djecu da se ne sastaju s djecom.“
Oktobar je mjesec u kojem svijet oblači ružičasto. Ružičaste vrpce pojavljuju se na reverima, društvenim mrežama, u javnim kampanjama i na ulicama. Ali iza te boje ne stoji samo simbol podrške. Iza nje stoje hiljade ženskih priča, neprospavanih noći, strahova izgovorenih šapatom, suza koje niko nije vidio i hrabrosti koja se često rađa onda kada žena pomisli da više nema snage.
Razvoj interneta, društvenih mreža i digitalnih komunikacijskih platformi otvorio je nove mogućnosti za obrazovanje, profesionalno usavršavanje, javno djelovanje i ekonomsku nezavisnost. Ženama i djevojkama omogućio je da lakše iznose svoje stavove, pokreću inicijative, predstavljaju svoj rad i učestvuju u društvenim procesima iz kojih su historijski često bile isključene.
Postoje riječi koje nikada ne izgovorimo. Rečenice koje godinama nosimo u sebi. Suze koje zadržavamo pred drugima i pitanja na koja nemamo odgovor. Ponekad se toliko naviknemo na vlastitu šutnju da zaboravimo kako uopće zvuči naš unutrašnji glas.
Postoje žene koje su uspješne jer su imale podršku. I postoje one koje su uspjele uprkos tome što su ostale bez ičije podrške.
Zašto neki biraju slobodu samoće, a drugi novu ljubav?
U međuljudskim odnosima postoji jedan duboko frustrirajući, ali nevjerojatno čest paradoks: što je netko više tu za nas, to ga češće uzimamo zdravo za gotovo.
Zulum na djedovini: Dokle seže pohlepa rodbine koja kapijama zatvara prolaz bolesnima i nemoćnima?
Postoji jedna vrsta umora koju ne možeš izliječiti snom.
U rječniku islamskih pojmova, riječ zulum (nepravda) nosi težinu koja potresa nebesa i zemlju. Allah, subhanehu ve te'ala, u hadisi-kudsijju poručuje: „Robovi moji, Ja sam Sebi zabranio zulum, i vama sam ga učinio zabranjenim, pa ne činite jedni drugima nepravdu!“
Kako nas jedna osoba, jedan trenutak ili jedno sjećanje mogu vratiti u život
Postoji jedna zabluda koju mnogi ljudi skupo plate – da je šutnja znak slabosti.
Svake godine 23. juna svijet obilježava Međunarodni dan udovica.
Postoje žene koje su preživjele rat, a postoje žene koje rat nikada nije napustio.
Živimo u vremenu u kojem nam je dovoljan jedan dodir prsta da stupimo u kontakt sa ljudima na drugom kraju svijeta.
Postoje trenuci kada se vrijeme u jednom gradu jednostavno zaustavi. Kada se praznična radost, koja bi trebala ispunjavati sokake, avlije i domove, u samo nekoliko uzdaha pretvori u nijemu, tešku tišinu. Ovog Bajrama, Žepče nije slavilo. Žepče je tugovalo, obavijeno tugom kakvu ni najstariji mještani ne pamte.
U mnogim porodicama ratovi nisu završili onda kada je utihnulo oružje. Nastavili su živjeti u dvorištima, među kapijama, međama, nasljedstvima i srcima ljudi.
Majčin dan nije samo datum u kalendaru. To je podsjetnik da postoje bića koja cijeli život nose teret ljubavi na svojim leđima, a da zauzvrat često dobiju premalo vremena, pažnje i zahvalnosti.
Nekada su ljudi godinama učili da bi ih poštovali. Danas je dovoljno da pokažeš tijelo, napućiš usne i kupiš nekoliko hiljada lajkova.
Svim novinarima, urednicima, vlasnicima medijskih kuća, te novinarskim udruženjima u Bosni i Hercegovini, čestitam 3. maj – Međunarodni dan slobode medija.