Svake godine 23. juna svijet obilježava Međunarodni dan udovica.
Postoje žene koje su preživjele rat, a postoje žene koje rat nikada nije napustio.
Živimo u vremenu u kojem nam je dovoljan jedan dodir prsta da stupimo u kontakt sa ljudima na drugom kraju svijeta.
Postoje trenuci kada se vrijeme u jednom gradu jednostavno zaustavi. Kada se praznična radost, koja bi trebala ispunjavati sokake, avlije i domove, u samo nekoliko uzdaha pretvori u nijemu, tešku tišinu. Ovog Bajrama, Žepče nije slavilo. Žepče je tugovalo, obavijeno tugom kakvu ni najstariji mještani ne pamte.
U mnogim porodicama ratovi nisu završili onda kada je utihnulo oružje. Nastavili su živjeti u dvorištima, među kapijama, međama, nasljedstvima i srcima ljudi.
Majčin dan nije samo datum u kalendaru. To je podsjetnik da postoje bića koja cijeli život nose teret ljubavi na svojim leđima, a da zauzvrat često dobiju premalo vremena, pažnje i zahvalnosti.
Nekada su ljudi godinama učili da bi ih poštovali. Danas je dovoljno da pokažeš tijelo, napućiš usne i kupiš nekoliko hiljada lajkova.
Svim novinarima, urednicima, vlasnicima medijskih kuća, te novinarskim udruženjima u Bosni i Hercegovini, čestitam 3. maj – Međunarodni dan slobode medija.
U Bosni i Hercegovini sezona lova na žene nema kalendar, ali ima jezivu statistiku. Svaka dva-tri mjeseca, jedna žena postane vijest u crnoj hronici.
Prvi maj. Praznik rada. Dan koji bi trebao mirisati na dostojanstvo, sigurnost i pošteno zarađeni hljeb. Dan kada se slavi radnik — onaj koji svojim rukama gradi, svojim znanjem stvara i svojom šutnjom često trpi.
Kažu da je najteže biti prorok u svom selu. Ja bih dodala – najteže je biti autor u zemlji koja voli kulturu samo kad je mrtva ili kad donosi političke poene.
Svake godine, kada dođe 8. mart, police cvjećara se ispune ružama, a društvene mreže lijepim porukama o ženama.