Kolumne

Nikada povezaniji, a nikada usamljeniji

Živimo u vremenu u kojem nam je dovoljan jedan dodir prsta da stupimo u kontakt sa ljudima na drugom kraju svijeta.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Imamo stotine prijatelja na društvenim mrežama, desetine grupa za dopisivanje i bezbroj načina da budemo dostupni jedni drugima. Pa ipak, nikada se više nije govorilo o usamljenosti.

Paradoks modernog čovjeka leži upravo u tome – što smo povezaniji tehnologijom, to smo udaljeniji emocijama.

Danas znamo šta je neko doručkovao, gdje je putovao, kakvu je odjeću obukao i s kim je proveo vikend. Znamo sve detalje njegovog života, osim onog najvažnijeg – kako se zaista osjeća. Društvene mreže postale su izlog sreće u kojem svi izlažemo svoje najljepše trenutke, dok tuge, strahove i nesigurnosti brižljivo skrivamo iza filtera i osmijeha. Stručnjaci i istraživanja posljednjih godina sve češće upozoravaju na rast osjećaja usamljenosti uprkos stalnoj digitalnoj povezanosti.

Nekada su ljudi satima sjedili na klupama, u avlijama i kafanama. Razgovarali su. Slušali su jedni druge. Danas sjedimo za istim stolom, a svako gleda u svoj ekran. Razmjenjujemo poruke, ali sve manje razmjenjujemo osjećaje.

Problem nije u tehnologiji. Problem je što smo zaboravili da nijedna aplikacija ne može zamijeniti zagrljaj, nijedan lajk ne može zamijeniti podršku, a nijedan komentar ne može zamijeniti iskren razgovor oči u oči.

Posebno zabrinjava činjenica da usamljenost više nije problem samo starijih ljudi. Sve češće je osjećaju mladi. Generacije koje su odrasle okružene ekranima često imaju više online kontakata nego ikada prije, ali manje dubokih i trajnih odnosa. O tome svjedoče i brojne rasprave među mladima koji priznaju da imaju mnogo komunikacije, ali premalo stvarne bliskosti.

Možda je upravo zato najveći luksuz današnjice postalo nešto što je nekada bilo sasvim obično – imati nekoga kome možeš reći: “Nisam dobro”, a da ne moraš glumiti da jesi.

U svijetu koji nas svakodnevno uvjerava da moramo biti uspješni, nasmijani i savršeni, možda je vrijeme da ponovo naučimo biti ljudi. Da pitamo jedni druge kako smo i da sačekamo odgovor. Da manje gledamo profile, a više lica. Da manje brojimo pratioce, a više prijatelje.

Jer čovjek nije stvoren da bude viđen.

Čovjek je stvoren da bude razumljen.

I možda upravo tu počinje lijek za najveću epidemiju našeg vremena – epidemiju usamljenosti.