Bila je djevojka od dvadeset godina. Dovoljno mlada da vjeruje u ljubav, dovoljno nježna da sanja zajednički život sa čovjekom kojeg je voljela. Čuvala je svoju mladost i svoje snove za budućnost koja joj je obećavala sreću.
Onda je došao rat.
U samo nekoliko dana izgubila je ono što mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo – sigurnost, dostojanstvo, povjerenje u ljude i vjeru da je svijet pravedno mjesto. Zarobljena, mučena i silovana, naučila je najokrutniju lekciju koju ljudsko biće može naučiti: da se tijelo može pokoriti silom, ali da duša dugo odbija prihvatiti ono što joj je učinjeno.
Nakon rata nasilje nije prestalo.
Nastavilo se iza zatvorenih vrata braka. Društvo često pogrešno vjeruje da u braku silovanje ne postoji. Psihologija i zakon govore drugačije. Silovanje je silovanje bez obzira na to ko ga čini. Kada žena nema pravo na izbor, kada se njeno “ne” ne poštuje, kada se tijelo koristi protiv njene volje, riječ je o nasilju koje ostavlja duboke psihičke posljedice.
Godinama je živjela između straha i preživljavanja.
Nakon smrti muža ostala je sama sa troje djece. Bez novca. Bez doma. Bez podrške porodice. Odbacivana zbog svog porijekla, proglašena „pogrešnom“ u vremenu kada su ljudi dijelili krvna zrnca umjesto ljudskost.
Ipak, preživjela je.
Radila je, borila se, odgajala djecu i gradila život iz pepela. Uspjela je učiniti ono što mnogi smatraju nemogućim. Ali cijena tog uspjeha bila je ogromna.
Jer trauma ne nestaje kada žena postane jaka.
Naprotiv, često se sakrije iza te snage.
Mnoge žene koje su preživjele seksualno i porodično nasilje razvijaju ono što stručnjaci nazivaju složenim posttraumatskim stresnim poremećajem. To nije samo sjećanje na prošlost. To je stanje u kojem trauma oblikuje način na koji osoba vidi sebe, druge ljude i cijeli svijet.
Takve žene često:
teško vjeruju ljudima;
osjećaju da nisu vrijedne ljubavi;
očekuju izdaju čak i onda kada je nema;
emocionalno se zatvaraju kako bi se zaštitile;
godinama žive u stanju unutrašnje pripravnosti, kao da opasnost nikada nije prošla;
osjećaju krivicu za ono za što nikada nisu bile krive.
Posebno je bolna činjenica da mnoge od njih nikada nisu upoznale zdrav oblik ljubavi. Njihovo iskustvo muško-ženskog odnosa povezano je sa prisilom, strahom i poniženjem. Zato nježnost često doživljavaju kao nešto nepoznato, pa čak i opasno.
Izvana djeluju snažno.
I jesu snažne.
Ali snaga nije odsustvo boli.
Mnogo je žena koje cijeli život brinu za druge, a da nikada niko nije pitao kako su one. Naučile su da budu oslonac svima, jer same nikada nisu imale oslonac. Naučile su da šute, jer ih niko nije slušao. Naučile su da preživljavaju, jer im nije bilo dopušteno da žive.
Najveća zabluda jeste vjerovanje da godine brišu traumu.
Ne brišu je.
One samo nauče čovjeka kako da živi s njom.
Ipak, važno je reći nešto što ove žene rijetko čuju:
Nisu dužne ostatak života provesti kažnjavajući sebe zbog zločina koji su drugi počinili nad njima.
Nisu slabe ako požele podršku.
Nisu sebične ako požele ljubav.
Nisu izdale svoju prošlost ako jednom odluče otvoriti srce.
Jer svaka žena koja je preživjela nasilje zaslužuje da barem jednom u životu upozna odnos u kojem neće morati da se brani.
Odnos u kojem će biti viđena, saslušana i poštovana.
Nakon svega što su preživjele, to nije privilegija.
To je njihovo ljudsko pravo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.