Ali u Bosni i Hercegovini, Prvi maj sve češće liči na pauzu od stvarnosti, a ne na njenu proslavu.
Dok roštilji dime i pjesma pokušava nadjačati tišinu neizgovorenih istina, hiljade radnika žive između straha i preživljavanja. Straha od otkaza, straha od neplaćenog rada, straha da će njihov trud ostati nevidljiv i nevažan. Preživljavanja koje nije život, nego stalna borba da se sastavi kraj s krajem.
Danas, više nego ikad, radnik u Bosni i Hercegovini nije samo zaposlen — on je često i ponižen, potcijenjen i zaboravljen. Njegova prava postoje na papiru, ali se u praksi prečesto brišu nevidljivom rukom moći, interesa i korupcije. Koliko ih radi bez ugovora? Koliko ih prima platu koja ne prati ni osnovne troškove života? Koliko ih šuti jer zna da je zamjenjiv?
Ipak, uprkos svemu, radnik ove zemlje i dalje ustaje. I dalje dolazi na posao. I dalje vjeruje — možda ne u sistem, ali u vlastitu snagu, u svoju porodicu, u nadu da će sutra biti bolje.
Zato Prvi maj ne smije biti samo dan odmora. On mora biti podsjetnik. Opomena. Glas.
Podsjetnik da radnik nije trošak, nego temelj svakog društva. Opomena da bez poštenog rada nema ni poštene države. Glas koji će konačno reći da dostojanstvo rada nije privilegija, nego pravo.
Možda danas ne možemo promijeniti sistem jednim danom. Ali možemo promijeniti šutnju. Možemo početi govoriti. Tražiti. Insistirati.
Jer Prvi maj nije samo praznik rada. On je test naše savjesti.
I dok slavimo, ne zaboravimo one koji nemaju šta slaviti. Ne zaboravimo da iza svakog zalogaja, svakog krova i svakog uspjeha stoji nečiji rad — često nevidljiv, često nedovoljno plaćen, ali uvijek vrijedan.
Sretan Prvi maj — uz nadu da će jednog dana zaista biti praznik svih radnika, a ne samo podsjetnik na ono što bi trebalo biti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.