Problem nastaje onda kada se identitet ponovo, trideset godina nakon rata, traži među ljudima čija imena nose miris baruta, rovova i podjela.
Piše: Tarik Kapetanović
Mural Slavka Aleksića zato nije samo još jedan oslikani zid. On je poruka. A svaka poruka, posebno u Bosni i Hercegovini i posebno u osjetljivom predizbornom periodu, govori podjednako i onima kojima je namijenjena i onima kojima je upućena preko ramena.
Zato se čovjek ne može oteti jednostavnom pitanju: ako je vlastima u Istočnom Sarajevu trebao Srbin za mural, zar nisu mogli pronaći boljeg? Recimo, Zdravka Čolića.
Srbin je, Sarajlija je, jedan je od najuspješnijih i najomiljenijih pjevača koje je ovaj prostor proizveo. Čovjek koji decenijama puni dvorane od Triglava do Đevđelije, okupljajući publiku koju politika godinama pokušava uvjeriti da nema ništa zajedničko. Ako je cilj bio pokazati pripadnost, identitet i ponos, teško je zamisliti bolji izbor.
Ako je problem bio u tome da na muralu mora biti ćirilica, ni tu nema prepreke. Čolini stihovi o Sarajevu na ćirilici možda bi bili najnormalnija stvar na svijetu. Grad je među brdima, kako pjesma kaže, a i Istočno Sarajevo je Sarajevo, sa svojim brdima, ulicama, ljudima i, kako bi rekao Čola, ženama koje također zaslužuju dio pažnje.
I tu zapravo dolazimo do suštine naše beskonačne balkanske političke predstave. Nije problem biti Srbin. Nije problem isticati ćirilicu. Nije problem voljeti svoj narod i svoju tradiciju. Problem je što se kod nas identitet prečesto dokazuje izborom onoga ko će najviše zasmetati onome drugom.Kao da patriotizam vrijedi samo ako kod komšije izazove nelagodu.
A Bosna i Hercegovina je već dovoljno dugo zemlja u kojoj se politika vodi retrovizorom. Dok cijeli svijet pokušava gledati šta dolazi, mi se neprestano okrećemo da provjerimo jesmo li dovoljno dobro zapamtili ko je bio na kojoj strani.
Možda je zato vrijeme da se sa zidova počnu gledati i neki ljudi koji ne podsjećaju samo na ono najgore što smo bili, nego i na ono što smo, uprkos svemu, znali napraviti zajedno. Zdravko Čolić ne bi nikoga učinio manjim Srbinom. Ćirilica ne bi izgubila nijedno slovo. Istočno Sarajevo ne bi izgubilo svoj identitet.
Naprotiv. Samo bi konačni proizvod bio pametnije upakovan.
A možda je upravo to najveći problem naše politike: imamo previše proizvoda koje nam uporno pokušavaju prodati kao patriotizam, iako su odavno zastarjeli, potrošeni i namijenjeni samo tome da ponovo probude stare kupce. Vrijeme je za bolji proizvod. I za ljepšu ambalažu.
Sa manje ratne istorije na zidu, a više razloga da ljudi, kada ga pogledaju, požele ostati. (Facebook)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.