Baš zbog toga je željan dokazivanja i ponovnog dolaska na vlast. A vlast je, znamo, slast, mada kod Bakira Izetbegovića u svemu ovome ima i poveća doza dokazivanja samom sebi i obračuna sa onima, koje je nekada favorizirao, a prvi su mu, u političkom smislu zabili „nož u leđa“.
Posebno problematičnom se čini njegova odluka da opet „stane u red“ za člana Predsjedništva BiH.
Prvo… jer je prije četiri godine izašao kao gubitnik i drugo, jer su ga već na neki način sustigle godine. Nije toliko star, koliko izgleda da jeste, a to je vjerovatno posljedica… politike.
Nekako je bilo puno racionalnije da je tu izbornu bitku prepustio nekome mlađem, jer ovako rizikuje još jedan poraz. Istina – pobjeda bi bila slatka (jer se osveta servira kao hladno jelo), ali ukus eventualnog poraza, koji nije tek teoretski – može biti još gorči.
Izetbegović kao da se želi (opet) nešto dokazati vlastitoj stranci, članovima, javnosti – domaćoj i regionalnoj, ali ponajviše – samom sebi! Kao da ima neki nedovršeni posao koga još mora završiti, pa onda može serbez… otići… u penziju.
Izetbegović se doslovno bori za vlastito političko naslijeđe i ono što će ostati iza njega, kao njegova politička biografija.
I dok se Izetbegović bori da bude ono što je već bio ili želi opet biti – lider HDZ BiH Dragan Čović očajnički nastoji zadržati ono što već duže vrijeme ima.
Potpunu politički kontrolu nad svim procesima u stranci (HDZ), ali i na dobrom dijelu hrvatske političke scene u BIH.
Ne računajući vrijeme dok je još na početku svoga dugog mandata ovladavao stranačkom infrastrukturom, aktuelna predizborna kampanja je vjerojatno najveći politički izazov s kojim se Čović susreće od kada je sjeo za „volan“ HDZ-a. Oporba se konačno suvislo objedinila i izašla ispod „kišobrana“ HNS-a odbijajući da se zadovolji sitnicama zarad tzv. „viših ciljeva“.
Za Čovića je posebno neugodan protivnik Zdenko Lučić, koji prati svaki korak lidera HDZ-a – odmah reagira ili pak iz „duboke arhive“ izvlači neugodne momente.
Lučić nije bilo ko – već svjedok događaja iz prve ruke, koji osim toga ima i volje i motiva da „zasjeca duboko“.
Čović sada prolazi kroz “toplog zeca”, kroz koga je Izetbegović prošao prije četiri godine.
Cijela poenta ovladavanja strankom je kontrola nad političkim procesima i kadrovima, ali to je nije “igra bez kraja”. Može Čović napraviti dva ili tri kruga svoje „pretorijanske garde“, ali cijeli taj komplicirani sistem funkcionira samo i jedino ukoliko ga on kontrolira ili aktivno nadzire.
Zbog toga dolazi do zamora materijala (faktor godina?) ili pak ponavljanja strateških modela ponašanja (HDZ-ova ženska kvota), kao u slučaju nominacije Darijane Filipović za kandidatkinju u izborima za Predsjedništvo BiH.
Radi se o jednoj od krupnijih političkih nespretnosti inače opreznog Čovića i to ne toliko zbog same kandidatkinje, koliko zbog načina na koji se „postavljena“ i predstavljena kao „najbolja solucija“.
I Izetbegović i Čović su ušli u treću dob – kako životno – tako i politički. Još su relano jaki i nisu na kraju karijera, ali jesu – tu negdje. Obojica se bore za političko naslijeđe. Doduše sa različitim motivima.
Jedno im je zajedničko… misle da još nisu kazali svoju zadnju riječi, iako ih polako „stižu sjećanja“…
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.