Navikli smo na takve prizore, pa mnogi, gotovo ravnodušno, prolaze pored njih uz komentar da prosjačenja ima svugdje i da je ono, valjda, sastavni dio života.
Ali, je li zaista normalno da se na takve prizore navikavamo? Je li normalno da nam ljudi koji sjede na trotoarima, pružaju ruke, pokazuju navodne povrede i invaliditet ili na druge načine pokušavaju izazvati samilost postaju dio svakodnevnog urbanog pejzaža? I još važnije, je li normalno da se društvo pomiri s činjenicom da sve više njegovih članova pomoć traži na ulici, dok institucije koje bi trebale brinuti o socijalno ugroženim građanima često ostaju po strani?
U kakvom se stanju nalazi naša zemlja, odnosno njena privreda, kakve su mogućnosti zapošljavanja i koliko je ljudi prinuđeno da preživljava od danas do sutra, teško je očekivati da će socijalni problemi nestati sami od sebe. Naprotiv, ako se postojeće stanje nastavi, možda ćemo u dogledno vrijeme svi, jedni prema drugima, ispružiti ruke.
Hoćemo li tada imati šta jedni drugima dati?
Pitanje koje se sve češće nameće jeste: je li prosjačenje stvarna potreba ljudi koji nemaju od čega živjeti ili je za pojedince ono postalo svojevrstan posao, pa čak i dobro organizovana djelatnost?
Naravno, siromaštvo je stvarno, kao što su stvarni i glad, nezaposlenost, bolest, invaliditet, beskućništvo i brojne druge životne nevolje. Postoje ljudi koji su ostali bez posla, bez porodice ili podrške najbližih, ljudi kojima penzija nije dovoljna ni za osnovne životne potrebe, kao i oni koji se zbog bolesti ili drugih okolnosti ne mogu sami izdržavati. Za njih pružena ruka nije izbor, nego možda posljednji način da dođu do obroka ili plate lijek.
Međutim, uz njih se na ulicama pojavljuju i osobe čije ponašanje otvara ozbiljne sumnje da prosjačenje nije uvijek posljedica krajnje nužde. Neki na istim mjestima provode sate, svakodnevno, po unaprijed ustaljenom rasporedu. Drugi se pojavljuju ispred bolnica, prodavnica i na prometnim raskrsnicama, računajući na to da će ljudska saosjećajnost biti jača od sumnje. Ima i onih koji svoju priču prilagođavaju okolnostima, nastojeći da kod prolaznika izazovu osjećaj krivice ako ne posegnu za novčanikom.
Ako neko za nekoliko sati uspije prikupiti iznos koji je uporediv s dnevnicom radnika, a ponekad i s većim dijelom mjesečnih primanja zaposlenih na plaćenim poslovima, sasvim je razumljivo da se postavi pitanje: isplati li se uopće raditi, ako se novac može prikupljati bez radnog vremena, radnih obaveza i odgovornosti koje prati gotovo svaki legalan posao?
Ipak, bez pouzdanih podataka ne možemo tvrditi da svaki prosjak zarađuje velike iznose niti da je prosjačenje u svakom slučaju unosan posao. Ali možemo i moramo postaviti pitanje ko kontroliše takve pojave, ko provjerava navode o socijalnoj ugroženosti i ko je odgovoran da utvrdi kada je riječ o stvarnoj potrebi, a kada o zloupotrebi ljudske dobrote.
Jer, ako je prosjačenje postalo izvor prihoda za pojedince koji pomoć ne trebaju, onda se ne radi samo o problemu javnog reda. Radi se i o zloupotrebi povjerenja građana, o iskorištavanju saosjećanja i, što je najgore, o nanošenju štete onima kojima je pomoć zaista neophodna.
Jedna od najtežih slika koju svakodnevno gledamo jeste prizor ljudi koji sjede na hladnom betonu, leže na trotoaru, puze uz prolaznike ili na druge načine pokušavaju privući pažnju. Neki pokazuju zavoje, štake, invalidska kolica ili različite potvrde i molbe. Drugi samo sjede, šute i čekaju da neko zastane.
Posebno je teško gledati djecu koja prose, osobe koje očigledno žive u krajnje nehumanim uslovima i ljude koji su, bez obzira na uzrok svoje nevolje, ostavljeni da pomoć traže od slučajnih prolaznika. Takvi prizori ne bi smjeli biti prihvatljivi nijednom društvu koje sebe smatra uređenim i humanim.
Ipak, uz stvarno bolesne i osobe s invaliditetom, postoje i slučajevi u kojima se invaliditet ili bolest predstavljaju na način koji izaziva sumnju. Pojedinci koriste pomagala, odjeću, izgled ili unaprijed pripremljene priče kako bi kod građana izazvali sažaljenje. Ponekad se čini da su njihove uloge toliko uvježbane da bi, umjesto na ulici, mogli nastupiti na pozorišnoj sceni.
Ne treba, naravno, svakoga ko prosi unaprijed proglasiti prevarantom. Niti je opravdano sumnjati u nečiji invaliditet samo na osnovu izgleda ili ponašanja. Ali isto tako nije opravdano zatvarati oči pred mogućnošću da pojedinci svjesno obmanjuju građane, koristeći upravo ono što bi trebalo biti najplemenitije u čovjeku – spremnost da pomogne drugome u nevolji.
Jer kada neko lažno predstavlja svoju situaciju, on ne uzima samo novac. On narušava povjerenje između ljudi. Poslije nekoliko takvih iskustava, građanin postaje sumnjičav prema svima, pa i prema onome ko zaista nema šta jesti. Tako prevarant, ako zaista postoji, ne nanosi štetu samo onome koga je obmanuo nego i svakom istinski ugroženom čovjeku koji će sutra možda ostati bez pomoći zato što je nečija dobrota već jednom bila zloupotrijebljena.
Nekada je dovoljno posmatrati određenu ulicu nekoliko dana da bi se uočilo kako se pojedini prizori ponavljaju. Ista osoba, isto mjesto, ista odjeća, ista molba i isti način obraćanja prolaznicima. Nekada se čini da postoji čak i određeni raspored, kao da su pojedina mjesta unaprijed podijeljena, a radno vrijeme određeno.
Svojevremeno je, primjera radi, svakog ponedjeljka oko sedam sati ujutro, bez obzira na vremenske prilike, u jednoj vrlo prometnoj ulici svojevrsnu smjenu od dva sata odrađivao sredovječni čovjek. Pred njim je bio papir zaštićen celofanom, s nekakvim tekstom i nečitkim pečatom. Molba za pomoć, paravan za prosjačenje?
Samo po sebi, ništa neobično. Mogao je to biti čovjek kojem je pomoć zaista bila potrebna. Međutim, pažnju je privlačila činjenica da se isti čovjek, u isto vrijeme, svakog utorka pojavljivao u drugoj ulici, srijedom u trećoj, četvrtkom u četvrtoj i tako redom.
Je li to bila slučajnost, unaprijed osmišljen raspored ili nešto treće? Bez provjere se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ali upravo takvi prizori otvaraju pitanje da li iko prati ove pojave, provjerava okolnosti i pokušava utvrditi šta se zaista događa.
Ako je sve pošteno i ako čovjeku zaista treba pomoć, onda bi mu odgovarajuća socijalna zaštita trebala biti dostupna bez ponižavanja i svakodnevnog izlaganja pogledima prolaznika. Ako, pak, neko obmanjuje građane ili organizuje prosjačenje drugih ljudi radi vlastite koristi, onda je dužnost nadležnih da to utvrde i postupaju u skladu sa zakonom.
U suprotnom, ulica postaje prostor u kojem svako može raditi šta hoće, a građani ostaju prepušteni vlastitoj procjeni, savjesti i osjećaju da možda pomažu nekome ko ih iskorištava.
Ovdje dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: šta rade institucije koje bi trebale brinuti o socijalno ugroženim građanima, sprečavati zloupotrebe i osigurati da pomoć stigne do onih kojima je zaista potrebna?
Imamo centre za socijalni rad, nadležne općinske i kantonalne službe, policiju, inspekcijske organe i druge institucije čiji se poslovi, svaka u okviru svojih zakonskih nadležnosti, odnose na zaštitu građana i rješavanje različitih socijalnih problema. Imamo zakone, pravilnike, procedure i strategije. Ali, ako svakodnevno gledamo iste prizore, ako se pojedinci mjesecima pojavljuju na istim mjestima i ako se sumnje u zloupotrebe stalno ponavljaju, onda se sasvim opravdano nameće pitanje koliko je sistem zaista djelotvoran.
Zašto se na ulicama i dalje pojavljuju ljudi kojima je, očigledno, potrebna pomoć, a da im se ne osigura dostojanstveniji način života? Zašto građani često ne znaju kome mogu prijaviti sumnju na organizovano ili lažno prosjačenje? Zašto se stiče utisak da nadležni reaguju tek povremeno, uglavnom kada problem postane previše vidljiv ili kada se o njemu počne javno govoriti?
Možda je dio odgovora u nedostatku osoblja, nedovoljnom finansiranju, sporim procedurama, prebacivanju odgovornosti s jedne institucije na drugu ili u nedovoljnoj koordinaciji između socijalnih službi, policije i lokalnih vlasti. Ali ništa od toga ne može biti trajno opravdanje za nečinjenje.
Nije dovoljno povremeno ukloniti prosjake s jedne lokacije ako će se već sutradan pojaviti na drugoj. Nije dovoljno napisati izvještaj, evidentirati problem ili obaviti jednokratnu kontrolu. Potrebno je utvrditi zbog čega ljudi prose, ko su oni, jesu li zaista socijalno ugroženi, jesu li žrtve prisile ili iskorištavanja i postoji li način da im se pomogne izvan ulice.
Jednako tako, ako se utvrdi da neko svjesno obmanjuje građane, lažno prikazuje invaliditet ili organizuje iskorištavanje drugih osoba, nadležni organi trebaju postupiti u skladu sa zakonom. Socijalna zaštita i zakonsko sankcionisanje zloupotreba nisu suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, oni moraju djelovati zajedno.
Problem, međutim, nije moguće riješiti samo policijskim patrolama i kažnjavanjem. Čovjek koji prosi zato što nema hranu, smještaj ili osnovna sredstva za život neće prestati biti siromašan samo zato što je udaljen s trotoara. Ako mu se ne ponudi odgovarajuća pomoć, problem će se samo premjestiti na drugu ulicu, u drugi kvart ili u drugu općinu.
Zato je pogrešno očekivati da se svi problemi riješe jednostavnim uklanjanjem ljudi s javnih površina. Potrebni su istovremeno socijalna podrška onima kojima je ona potrebna, zaštita dostojanstva i prava ugroženih osoba te djelotvorno postupanje prema onima koji zloupotrebljavaju tuđu dobrotu.
Uređeno društvo trebalo bi imati mehanizme koji sprečavaju da čovjek zbog siromaštva bude primoran prositi na ulici. To ne znači da se prosjačenje može potpuno iskorijeniti jednom odlukom ili da je moguće ukloniti svaki oblik siromaštva. Ali znači da nijedna osoba ne bi smjela ostati bez osnovne pomoći samo zato što ne zna kome da se obrati, ne može prikupiti potrebnu dokumentaciju ili se izgubila u komplikovanim administrativnim procedurama.
Socijalne službe trebale bi aktivnije obilaziti mjesta na kojima se okupljaju osobe koje prose, razgovarati s njima, procijeniti njihove potrebe i povezati ih s postojećim oblicima pomoći. Posebnu pažnju treba posvetiti djeci, starijim osobama, osobama s invaliditetom, beskućnicima i ljudima koji su izloženi nasilju, prisili ili iskorištavanju.
Pomoć ne bi smjela zavisiti isključivo od toga hoće li neko skupiti dovoljno hrabrosti da pokuca na vrata institucije. Ima ljudi koji ne znaju svoja prava, koji se stide svoje nevolje, koji su izgubili povjerenje u sistem ili jednostavno nemaju snage da se sami bore s birokratijom. Upravo takve ljude institucije moraju prepoznati i pronaći.
Potrebni su dostupniji oblici socijalne pomoći, hitna podrška u hrani i smještaju, zdravstvena i psihosocijalna pomoć, podrška pri zapošljavanju gdje je to moguće, kao i jasni postupci za prijavljivanje sumnje na organizovano prosjačenje. Građani bi trebali znati kome mogu prijaviti takve slučajeve, a nadležni bi trebali biti obavezni da prijave razmotre i o svojim postupanjima odgovaraju.
Posebno je važno zaštititi djecu koja prose. Dijete na ulici nije samo socijalni problem nego i mogući pokazatelj zanemarivanja, porodične nevolje ili iskorištavanja. Takve slučajeve nije dovoljno posmatrati kao narušavanje javnog reda. Potrebno je utvrditi šta se s djetetom događa, osigurati mu zaštitu i, kada postoje indicije da je prisiljeno na prosjačenje, uključiti nadležne službe koje mogu ispitati okolnosti i spriječiti daljnje iskorištavanje.
Ako želimo manje prosjačenja na ulicama, onda moramo imati više djelotvorne socijalne zaštite. Ako želimo manje zloupotreba, moramo imati više kontrole i odgovornosti. A ako želimo sačuvati ljudsko dostojanstvo, moramo prestati dopuštati da se nečija nevolja pretvara u svakodnevnu predstavu pred očima javnosti.
Čini se da smo se, kao društvo, navikli i na ono na šta se ne bismo smjeli naviknuti. Navikli smo da prolazimo pored ispruženih ruku, da okrećemo glavu od prizora koji nas uznemiravaju i da se pitamo je li čovjek pred nama stvarno gladan ili je samo pronašao način da zaradi novac.
Navikli smo i na to da institucije često primjećujemo tek kada se od njih zatraži objašnjenje zašto nešto nisu uradile. A kada se problem ponavlja iz dana u dan, onda opravdanja o nedostatku nadležnosti, sredstava ili mogućnosti postaju sve manje uvjerljiva.
Nije dovoljno da svaka institucija kaže kako je uradila svoj dio posla. Građane zanima konačan rezultat. Ako socijalna služba evidentira osobu, policija je udalji s određenog mjesta, a druga nadležna služba ne ponudi nikakvo rješenje, onda se problem ne rješava. On se samo premješta, a odgovornost nestaje između različitih kancelarija.
Upravo zato potrebna je bolja saradnja institucija, jasna podjela odgovornosti, redovne terenske kontrole i javno dostupni podaci o tome šta je urađeno na suzbijanju organizovanog prosjačenja i zaštiti osoba koje zaista nemaju od čega živjeti. Građani imaju pravo znati postoje li konkretni programi, koliko se osoba uključuje u socijalnu zaštitu i kakvi se rezultati postižu.
Ako nadležni tvrde da problem nije moguće riješiti, neka objasne zašto nije moguće. Ako nedostaju sredstva, neka kažu koliko je potrebno. Ako zakoni nisu dovoljni, neka predlože njihove izmjene. Ali nije prihvatljivo da se problem godinama ponavlja, a da jedini vidljivi rezultat ostanu isti prizori na ulicama.
Institucije ne mogu ukloniti svako siromaštvo, niti je realno očekivati da će prosjačenje nestati preko noći. Međutim, njihova je obaveza da učine sve što je u njihovoj nadležnosti kako bi se broj takvih slučajeva smanjio, kako bi se zaštitili ugroženi i kako bi se spriječilo da tuđa nevolja postane nečiji unosan posao.
U svemu ovome postoji još jedna dimenzija o kojoj se rijetko govori. Šta se događa s našom humanošću kada više ne znamo kome možemo vjerovati?
Čovjek koji pruži marku nekome na ulici često to čini iz iskrene želje da pomogne. Ne provjerava dokumente, ne ispituje porodične prilike i ne traži dokaz o siromaštvu. On reaguje na ono što vidi i na osjećaj da je nekome potrebna pomoć. Upravo u tome i jeste ljepota ljudske solidarnosti.
Ali kada se takva dobrota zloupotrijebi, ona može postati izvor razočaranja. Građanin koji je nekoliko puta prevaren počinje sumnjati u svakoga. S vremenom prestaje pomagati čak i onima kojima je pomoć zaista potrebna. Tako se između prevaranta i čovjeka u nevolji stvara prostor nepovjerenja u kojem najviše stradaju upravo najugroženiji.
Zbog toga odgovornost nije samo na građanima da odluče hoće li dati novac. Mnogo veća odgovornost leži na institucijama koje bi trebale stvoriti sistem u kojem se zna kome je pomoć potrebna, gdje se ona može dobiti i kako se sprečava njena zloupotreba.
Niko ne bi smio biti prisiljen da na ulici dokazuje svoju bijedu. Ali niko ne bi smio ni nekažnjeno koristiti tuđu dobrotu ako se utvrdi da je svjesno obmanjuje. Između te dvije krajnosti nalazi se prostor za ozbiljnu socijalnu politiku, odgovoran rad institucija i mnogo više ljudske solidarnosti.
U moru ljudi koji prose, među stvarno siromašnima, bolesnima, osobama s invaliditetom, beskućnicima i onima koji su se našli na životnoj margini, postoje i slučajevi koji opravdano izazivaju sumnju. Međutim, bez provjere ne možemo znati ko je u kojoj kategoriji. Upravo zato nije dovoljno nagađati, komentarisati i međusobno prepričavati iskustva. Neko mora utvrditi činjenice.
Taj neko ne bi smio biti slučajni prolaznik koji, u nekoliko sekundi, pokušava procijeniti je li čovjek pred njim zaista gladan ili samo dobro glumi. To mora biti zadatak nadležnih institucija, koje imaju zakonske ovlasti i obavezu da provjere okolnosti, zaštite ugrožene i spriječe zloupotrebe.
Ako čovjeku treba pomoć, društvo bi mu je trebalo pružiti na dostojanstven način. Ako je neko prevarant, to treba utvrditi na osnovu činjenica i postupiti u skladu sa zakonom. Ako je neko prisiljen da prosi, onda ga ne treba tretirati kao problem koji treba skloniti s očiju javnosti, nego kao osobu kojoj je potrebna zaštita.
U tome se ogleda razlika između društva koje samo posmatra probleme i društva koje ih pokušava riješiti.
Sve dok na ulicama budemo gledali iste prizore, sve dok se građani budu pitali je li riječ o stvarnoj potrebi ili dobro organizovanom poslu i sve dok nadležne institucije ne budu davale uvjerljive odgovore, pitanje prosjačenja ostat će otvoreno.
Ko će znati? Građanin koji prolazi ulicom – teško. Ali institucije koje imaju zakonsku obavezu da štite socijalno ugrožene, provjeravaju sumnjive slučajeve i sprečavaju zloupotrebe morale bi znati mnogo više nego što danas možemo zaključiti iz prizora koje svakodnevno gledamo.
U moru prevaranata, stvarnih ili onih za koje samo sumnjamo da to jesu, ne smijemo zaboraviti ljude kojima pomoć zaista treba. Oni se često najteže odlučuju da ispruže ruku. Stide se svoje nevolje, ne žele biti predmet sažaljenja i radije trpe glad nego što će pred nepoznatim ljudima priznati da nemaju.
Možda upravo oni najviše gube u društvu u kojem se sve češće sumnja, a sve rjeđe vjeruje.
Zato cilj ne bi smio biti samo da na ulicama bude manje ispruženih ruku. Cilj bi trebao biti da bude manje gladi, siromaštva, beskućništva i očaja, manje iskorištavanja ljudske dobrote i manje neodgovornosti institucija.
Jer nije rješenje da ne gledamo prosjake. Rješenje je da znamo zašto prose, da onima kojima je pomoć potrebna tu pomoć zaista pružimo, a da one koji zloupotrebljavaju tuđu humanost spriječimo da od nje prave posao.
Tek tada ulice neće biti samo mjesta na kojima se svakodnevno susreću ljudska nevolja i tuđa ravnodušnost. Bit će to mjesta na kojima se vidi da društvo ima i srce i odgovornost.
A do tada ostaje pitanje koje bi trebalo zabrinuti svakoga od nas: ako danas više ne znamo kome da pružimo ruku, jesmo li zaista izgubili povjerenje u ljude – ili smo izgubili povjerenje u institucije koje bi to povjerenje morale čuvati?Skrati tekst i ukloni ponavljanjaUčini ton manje optužujućim
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.