Papak je papak bez obzira na politički dres

U svojoj izjavi pokušao je objasniti i svoj „patriotski“ postupak napuštanja stranke s čije je liste dobio povjerenje birača.

Svašta u Božijoj bašti!

No, u Bosni i Hercegovini ništa novo. Politički preletači, iznenadni patrioti, preko noći promijenjeni politički stavovi i čudesna otkrića da se prava politička budućnost, navodno, nalazi upravo u zagrljaju onih protiv kojih su se do jučer borili. Sve to već odavno predstavlja dio političkog folklora na ovim prostorima.

Ipak, iza tog folklora krije se mnogo ozbiljniji problem. Riječ je o političkoj trgovini, urušavanju povjerenja građana u izborni proces i mogućnosti da se politička volja birača, izražena na izborima, prekraja u stranačkim kabinetima, daleko od očiju onih koji su svoje glasove dali određenim političkim opcijama.

Ovakvi slučajevi ponovo otvaraju pitanje potrebe cjelovite izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, posebno njegovih odredbi koje regulišu pripadnost osvojenog mandata. Prema važećem zakonskom rješenju, mandat pripada izabranom nosiocu, a ne političkoj stranci s čije je liste izabran.

Upravo tu pojedini politički trgovci pronalaze prostor za svoje „patriotske“ poduhvate.

Jer, ako je neko na izborima dobio podršku građana zahvaljujući političkom programu, imenu i idejama jedne stranke, a onda se nakon izbora priklonio političkoj opciji čiji je program do jučer osporavao, onda se s pravom postavlja pitanje: kome je zapravo pripala pobjeda na izborima – biračima ili pojedincu koji je odlučio da svoj politički put nastavi tamo gdje mu se, iz nekog razloga, učinilo pogodnijim?

Kada se politički protivnici pretvore u trgovce mandatima

Posebno zabrinjava činjenica da se u ovakvim političkim prekomponovanjima ne radi samo o pojedincima koji napuštaju stranke. Mnogo je ozbiljnije pitanje onih koji takve ljude prihvataju, politički nagrađuju i njihovim prelaskom nastoje ojačati vlastite poslaničke redove.

Stranka koja je na izborima dobila određeni broj glasova i na osnovu toga osvojila određeni broj mandata može, zahvaljujući prelasku nekoliko poslanika iz drugih političkih opcija, preko noći dobiti znatno veću političku snagu nego što su joj birači stvarno dodijelili.

Tako se izborni rezultat pretvara u početnu, a ne konačnu raspodjelu političke moći.

Posebno je problematično kada takva prekomponovanja služe političkim projektima koji otvoreno osporavaju državne institucije, podrivaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili rade na njenom daljem slabljenju.

Tada više nije riječ samo o unutrašnjim odnosima među strankama. Tada je riječ o mnogo ozbiljnijem pitanju: može li se politička volja građana, izražena na izborima, kupovati, preprodavati i koristiti za jačanje političkih snaga koje rade protiv države čijim institucijama pripadaju?

Naravno, nije svaki prelazak iz jedne stranke u drugu automatski korupcija. Političar ima pravo promijeniti mišljenje, napustiti stranku čiji program više ne podržava i politički djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima. Ali kada se takvi prelazi dešavaju uz sumnje u nedozvoljene finansijske i druge pogodnosti, obećanja funkcija ili trgovinu uticajem, onda je posao institucija da utvrde šta se zaista dogodilo.

Nije dovoljno da se neko ujutro probudi kao protivnik jedne politike, a navečer zaspi kao njen najvatreniji zagovornik, pa da sve to objasni patriotizmom.

Pitanje je jednostavno: šta se promijenilo – politička uvjerenja ili cijena političkog opredjeljenja?

Stranke koje kupovinom jačaju svoje redove

Posebnu odgovornost u ovakvim slučajevima snose političke stranke koje svojim postupcima stvaraju ambijent u kojem se prelazak poslanika iz protivničkih redova predstavlja kao politička pobjeda.

Umjesto da građane uvjeravaju u ispravnost svojih programa, rezultata i političkih ciljeva, pojedine stranke očigledno smatraju da je mnogo jednostavnije doći do dodatnih poslaničkih glasova tako što će pridobiti već izabrane predstavnike drugih političkih opcija.

Ako se takvi prelasci obavljaju uz materijalne ili druge protivpravne pogodnosti, onda se više ne može govoriti o običnom političkom prestrojavanju. To postaje pitanje mogućeg krivičnog djela.

Jer, kakvu poruku šalju stranke koje na taj način jačaju svoje parlamentarne redove? Da se politički programi mogu kupiti? Da se biračko povjerenje može pretvoriti u robu? Da je dovoljno imati novac, politički uticaj ili određenu funkciju pa da se promijeni odnos snaga u parlamentu, bez obzira na ono što su građani odlučili na izborima?

A kakvu poruku šalju onima koji pošteno glasaju, vjerujući da njihov glas nešto znači?

U takvom sistemu građanin postaje važan samo do zatvaranja biračkih mjesta. Poslije toga, njegov glas može završiti u političkoj trgovini čiji učesnici nemaju potrebu da mu bilo šta objašnjavaju.

Politički lideri i njihova nemoć

Zanimljivo je da se o ovoj pojavi godinama govori, da se politički lideri povremeno javno zgražavaju nad preletačima, optužuju jedni druge za kupovinu poslanika, najavljuju odlučnu borbu protiv političke korupcije, a onda se sve završi na nekoliko konferencija za novinare i međusobnih optuživanja.

Kada im neko pređe iz stranke, nazivaju ga papkom, izdajnikom, političkom prostitutkom i čovjekom bez obraza. Kada takav pojedinac pređe na njihovu stranu, onda se odjednom pretvara u politički odgovornog čovjeka, patriotu i osobu koja je, eto, konačno progledala.

Principi očigledno zavise od toga s koje strane parlamentarne sale se sjedi.

I zato se postavlja pitanje zašto politički lideri, koji se toliko zaklinju u zaštitu države i njenih institucija, ne pokažu više odlučnosti u promjeni zakonskog okvira koji omogućava ovakve političke manipulacije.

Ako već smatraju da su politički prelasci štetni, ako tvrde da se njima prekraja izborna volja građana i ako su uvjereni da pojedini politički protivnici kupovinom poslanika jačaju svoje redove, zašto se onda ne potrude da predlože zakonska rješenja koja će takve pojave učiniti težim ili ih onemogućiti?

Zašto se ne otvori ozbiljna parlamentarna rasprava o tome kako zaštititi izborni rezultat, spriječiti nedozvoljenu trgovinu političkim uticajem i osigurati da se poslije izbora ne može neograničeno prekrajati ono što su građani odlučili?

Moguće je razgovarati i o modelu u kojem bi politička stranka imala veću odgovornost za mandat osvojen na njenoj listi, ali takvo rješenje mora biti pažljivo uređeno. Ne smije se dogoditi da se zaštitom stranaka poslanicima oduzme pravo na vlastito političko uvjerenje ili da stranački lideri dobiju neograničenu kontrolu nad izabranim predstavnicima.

Jer, ni stranački mandat ne smije postati privatno vlasništvo partijskih šefova.

Suština je pronaći ravnotežu između prava izabranog predstavnika, volje birača i odgovornosti političke organizacije koja je na izborima dobila njihovo povjerenje.

Ali nešto se mora mijenjati. Jer, ako se nastavi ovako, izbori će sve više ličiti na početak političke licitacije, a ne na demokratsko odlučivanje građana.

Gdje su Tužilaštvo i Sudovi?

Posebno je pitanje šta u svemu tome rade tužilački i pravosudni organi.

Ako postoje osnovi sumnje da se poslanički mandati kupuju novcem, obećanim funkcijama, privilegijama ili drugim nedozvoljenim pogodnostima, onda to ne bi smjelo ostati samo predmet političkih prepucavanja i novinskih naslova.

Tužilaštva bi trebala provjeravati konkretne navode i indicije, utvrđivati da li je bilo nedozvoljenih ponuda, obećanja ili davanja koristi, saslušavati osobe koje raspolažu relevantnim saznanjima i prikupljati materijalne dokaze.

Potrebno je ispitati i drugu stranu eventualnog dogovora. Nije dovoljno posmatrati samo onoga ko je promijenio stranački dres. Jednako je važno utvrditi ko je takav prelazak inicirao, ko ga je eventualno finansirao, šta je obećano i da li je time počinjeno neko krivično djelo.

Ako postoje osnovi sumnje na podmićivanje, trgovinu uticajem, zloupotrebu položaja ili druga krivična djela, tužilaštva imaju obavezu postupati u skladu sa zakonom. Sudovi, kada za to budu ispunjeni zakonski uslovi, trebaju nepristrasno ocijeniti dokaze i donijeti odluke.

Naravno, nije posao tužilaca i sudija da kažnjavaju nekoga zato što je promijenio stranku, niti da presuđuju o tome ko je veći ili manji patriota. Njihov posao je da utvrde postoji li nezakonita trgovina političkim uticajem i da li su počinjena krivična djela.

Kupovina se možda teško dokazuje, ali to ne može biti opravdanje za nerad. Upravo zato postoje istražne radnje, finansijske provjere, saslušanja i drugi zakonom predviđeni mehanizmi.

Ako se, međutim, svaki slučaj završi na konstataciji da je mandat pripadao pojedincu i da je sve urađeno u skladu sa postojećim zakonskim propisima, onda se postavlja pitanje ko će se baviti eventualnom korupcijom koja se krije iza takvih političkih dogovora.

Zakonitost jednog političkog prelaska ne znači automatski da je zakonito i sve ono što mu je eventualno prethodilo.

A još je poraznije kada političari, koji se u javnosti predstavljaju kao zaštitnici države, istovremeno pokazuju malo ili nimalo interesa da zaštite institucije od mogućih oblika političke korupcije.

Papak je papak bez obzira na politički dres

U mom selu zna se šta je papak.

U Republici Srpskoj, sudeći prema nekadašnjoj izjavi Željke Cvijanović o kupovini poslanika, papci su, izgleda, postali i posebna kategorija živih ljudi, čija se politička vrijednost mjeri onim što mogu donijeti onima koji ih kupuju.

Takvi ljudi, bez obzira na to kako ih nazivali, teško mogu biti uzor bilo kome. Ako su zbog ličnog interesa spremni pogaziti politička obećanja na osnovu kojih su dobili povjerenje birača, onda je sasvim opravdano postaviti pitanje njihovog moralnog integriteta.

Ali nije problem samo u onima koji prodaju svoj politički obraz. Problem je i u onima koji ga kupuju, ako se dokaže da su za takvo nešto koristili nedozvoljena sredstva.

Jedni bez drugih ne mogu napraviti političku trgovinu.

Zato bi bilo krajnje nepošteno svu odgovornost svaljivati samo na preletače, a one koji ih prihvataju, nagrađuju i eventualno plaćaju ostaviti izvan svake javne i institucionalne odgovornosti.

Papak koji je prodao svoje političko opredjeljenje i političar koji je takvu trgovinu omogućio dvije su strane iste medalje.

A kada se takve pojave koriste za jačanje političkih struktura koje rade protiv Bosne i Hercegovine, onda problem dobija i mnogo ozbiljniju državnu dimenziju.

Kome će pripasti Bosna i Hercegovina?

Bosna i Hercegovina ne može biti talac političkih trgovaca, stranačkih interesa i pojedinaca kojima je vlastita politička budućnost važnija od povjerenja građana.

Ne može se istovremeno zaklinjati u njenu odbranu, a zatvarati oči pred pojavama koje urušavaju povjerenje u njene institucije. Ne može se tražiti patriotizam od običnih građana, a političarima tolerisati da svoje navodno patriotsko opredjeljenje mijenjaju zavisno od toga gdje im je trenutno bolje.

Ako politički lideri zaista žele zaštititi državu, neka to pokažu konkretnim djelima. Neka pokrenu ozbiljne izmjene izbornog zakonodavstva, neka predlože mehanizme protiv političke trgovine i neka od pravosudnih institucija zahtijevaju dosljedno postupanje u svim slučajevima u kojima postoje indicije o korupciji.

Neka se konačno prestanu nadvikivati o tome ko je koga kupio, a počnu tražiti dokaze i odgovornost.

Jer, ako se nastavi ovako, sutra više neće biti važno ko je na izborima pobijedio, ko je dobio povjerenje građana i kakav je politički program predstavio. Bit će važno samo ko ima dovoljno novca, moći i uticaja da poslije izbora kupi nekoliko dodatnih ruku u parlamentu.

A tada se više nećemo pitati ko je papak, ko je šupak, a ko patriota.

Pitat ćemo se ima li uopće još nekoga kome je stalo do Bosne i Hercegovine.

I ko će, kada se jednom uruše institucije, imati hrabrosti da digne glas i kaže da je dosta.

Zasigurno će se tada mnogi sjetiti da su trebali nešto učiniti.

No, tada bi za njih, ali i za Bosnu i Hercegovinu, moglo biti kasno da se deru iz sveg glasa.