U ustavnom ustroju Bosne i Hercegovine Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države koji se sastoji od tri člana. Prema važećem Ustavu, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata neposredno biraju građani s teritorije Federacije BiH, a jednog Srbina građani s teritorije Republike Srpske. Takav ustavni aranžman, naslijeđen iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, odavno je predmet rasprava, političkih nadmudrivanja i brojnih zahtjeva za promjenama.
Međutim, u svim tim raspravama o tome ko će i na koji način biti biran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao da se zaboravlja jedna važna činjenica: Bosna i Hercegovina nije samo država tri konstitutivna naroda. Ona je i država svih onih građana koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, pripadnika nacionalnih manjina, građana koji svoje nacionalno opredjeljenje ne žele isticati, ali i svih onih koji jednostavno žele biti ono što jesu – građani svoje zemlje.
Upravo tu počinje priča o demokratiji koja se kod nas često spominje, a rijetko primjenjuje u punom značenju te riječi.
Bosanskohercegovačka politička cirkusijada vezana za izmjene Izbornog zakona, posebno u predizbornom periodu, još jednom je pokazala koliko su nacionalne političke elite zaokupljene pitanjem vlastitog predstavljanja, odnosno predstavljanja onih koje smatraju svojim biračkim tijelom. U toj priči najglasniji su bili oni koji već godinama insistiraju na promjenama izbornog sistema, prije svega Dragan Čović i njegov HDZ, uz obrazloženje da hrvatski narod mora imati mogućnost izabrati svog legitimnog političkog predstavnika.
I dok se o legitimnom predstavljanju govori gotovo svakodnevno, malo se ko ozbiljnije zapita šta je s legitimnim predstavljanjem svih drugih građana. Jesu li oni manje legitimni? Imaju li pravo očekivati da njihova volja bude ravnopravno vrednovana? Ili se demokratija u Bosni i Hercegovini mjeri isključivo brojem glasova koje osvoje nacionalne političke stranke?
Rezultati političkih nadmetanja u ovom izbornom ciklusu donekle su smirili predizborne strasti, ali nisu uklonili suštinu problema. Insistiranje na promjenama Izbornog zakona ostaje, kao da se sudbina države i svih njenih građana može urediti samo dogovorom nekoliko političkih lidera, bez ozbiljnog razgovora o ustavnom sistemu koji takve promjene mora pratiti.
Izborni zakon nije zamjena za Ustav.
To bi, čini se, trebalo posebno objasniti onima koji bi da mijenjaju pravila izborne utakmice, a da pri tome ne diraju ustavne temelje na kojima je cijeli sistem postavljen. Ustav Bosne i Hercegovine jasno definiše sastav Predsjedništva i način izbora njegovih članova. Zato se ne može očekivati da se običnim izmjenama Izbornog zakona otklone sve ustavne prepreke koje ograničavaju ravnopravnost građana.
Ako se želi otvoriti mogućnost da u Predsjedništvo budu birani i pripadnici nacionalnih manjina, građani koji se ne izjašnjavaju nacionalno ili oni koji ne pripadaju nekom od tri konstitutivna naroda, onda je neophodno ozbiljno pristupiti i promjenama Ustava.
Ali za takav posao potrebno je mnogo više od političkih parola. Potrebna je spremnost da se odustane od dijela privilegija koje postojeći sistem pruža političkim elitama. A upravo tu nastaje problem.
Nije teško tražiti promjene koje bi učvrstile vlastitu političku poziciju. Mnogo je teže pristati na promjene koje bi svim građanima dale jednaka prava, bez obzira na njihovo nacionalno izjašnjavanje, mjesto stanovanja ili političku pripadnost.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci“, donesena još 2009. godine, odavno je trebala biti ozbiljan alarm za sve koji učestvuju u kreiranju političkog sistema naše zemlje. Poslije nje uslijedili su i drugi predmeti u kojima je ukazivano na diskriminaciju građana u izbornom procesu. Godine prolaze, presude ostaju, a njihovo provođenje i dalje čeka političku volju onih koji bi od njihove primjene mogli imati manje privilegija.
Tako smo došli u situaciju da se o evropskim vrijednostima govori na svakom koraku, a da građani koji se ne uklapaju u postojeće nacionalne političke okvire i dalje čekaju da im se omogući ono što bi u demokratskoj državi trebalo biti sasvim normalno – pravo da budu birani.
A gdje je u svemu tome Distrikt Brčko?
U svoj toj priči o izbornim kombinacijama, nacionalnom predstavljanju i političkom nadmudrivanju, kao da je zaboravljen i poseban ustavni položaj Distrikta Brčko.
Brčko nije ni Federacija BiH ni Republika Srpska. Ono ima poseban status, vlastite institucije i specifičan pravni položaj u okviru suvereniteta Bosne i Hercegovine. Njegovi stanovnici su građani ove države, ali njihov položaj u izbornom sistemu pokazuje koliko je složen ustavni mozaik koji smo sami sebi napravili.
Građani Distrikta Brčko, zavisno od entitetskog državljanstva, ostvaruju pravo glasa u izborima za Predsjedništvo BiH i druge organe na način koji je vezan za postojeću podjelu na entitete. Dakle, ni njihovo biračko pravo nije oslobođeno posljedica ustavnog uređenja koje već godinama proizvodi različite kategorije građana.
Zašto se onda, kada se već toliko govori o promjenama, ne otvori i pitanje njihovog ravnopravnijeg predstavljanja?
Ako je Distrikt Brčko zajednički prostor svih građana Bosne i Hercegovine, zašto se u raspravama o budućem ustavnom i izbornom uređenju ne razmatra mogućnost da i njegovi stanovnici dobiju jasnije i neposrednije političko predstavljanje na državnom nivou?
Naravno, uvođenje posebnog predstavnika Distrikta Brčko u Predsjedništvo ne može se ostvariti bez ozbiljne ustavne reforme. Otvorilo bi i niz pitanja: bi li Predsjedništvo imalo četiri člana, kako bi se uređivalo odlučivanje, kakav bi bio odnos tog predstavnika prema postojećem sistemu zaštite kolektivnih prava i kako bi se osigurala ravnopravnost svih građana Distrikta?
Ali zar upravo to nisu pitanja o kojima bi trebalo razgovarati kada se već najavljuju velike izborne reforme?
Ili je Brčko zanimljivo samo onda kada treba govoriti o njegovom teritorijalnom i strateškom značaju, a manje kada treba razmišljati o političkim pravima njegovih stanovnika?
Ukoliko se zaista želi graditi država ravnopravnih građana, onda se ni ova tema ne bi smjela zaobići. Predstavnik Brčkog ne bi morao biti ničiji nacionalni eksponent. Mogao bi biti predstavnik svih građana Distrikta, bez obzira na to kako se nacionalno izjašnjavaju.
Takva mogućnost zahtijevala bi potpuno drugačiji pristup ustavnom uređenju, ali bi barem otvorila prostor za razgovor o državi koja pripada svima.
Političko lihvarenje ili stvarna reforma?
U međuvremenu, dok se politički lideri nadmudruju oko izbornih pravila, građani se suočavaju s problemima koji nemaju mnogo veze s tim ko će sjediti u Predsjedništvu BiH.
Fabrike propadaju, mladi odlaze, stručni i obrazovani ljudi sve teže pronalaze zaposlenje, javna preduzeća gomilaju probleme, a institucije se često pretvaraju u mjesta stranačkog zbrinjavanja podobnih kadrova. U pojedinim sredinama još postoje dvije škole pod jednim krovom, a društvo se i dalje suočava s posljedicama ratnih zločina, negiranjem zločina i izostankom odgovornosti.
Presude domaćih i međunarodnih sudova ne provode se onda kada za njihovo provođenje nema političke volje. O reformama pravosuđa govori se godinama, a građani čekaju da pravda prestane biti privilegija onih koji imaju političku zaštitu.
Umjesto da se politička energija troši na rješavanje tih problema, javnost se ponovo uvlači u rasprave o tome ko će koga predstavljati, ko je kome legitimniji i ko ima veće pravo na određenu fotelju.
A fotelja je, očigledno, mnogo važnija od odgovornosti koja bi uz nju trebala ići.
U toj političkoj trgovini posebno je zanimljivo pitanje odgovornosti izabranih dužnosnika. Oni koji obavljaju državne funkcije, koriste institucije Bosne i Hercegovine, primaju plate iz njenog budžeta, ostvaruju pravo na brojne naknade i druge privilegije, imaju obavezu poštovati Ustav i zakone zemlje čije institucije predstavljaju.
Političko neslaganje, pa i zalaganje za promjenu ustavnog uređenja, legitimni su dijelovi demokratskog procesa. Ali jedno je tražiti promjene kroz institucije, a sasvim drugo opstruirati njihov rad, osporavati njihove odluke i istovremeno koristiti sve pogodnosti koje proizlaze iz obavljanja državne funkcije.
Može li se biti dio institucija jedne države, a istovremeno politički djelovati na način koji podriva njeno ustavno funkcionisanje? Može li se primati plata iz budžeta Bosne i Hercegovine, a odbijati odgovornost prema njenim građanima?
To nisu pitanja koja se mogu riješiti još jednom konferencijom za novinare ili novim političkim saopćenjem.
Zato bi buduća ustavna reforma morala obuhvatiti i pitanje odgovornosti nosilaca javnih funkcija, jasnije mehanizme zaštite ustavnog poretka i mogućnost raspisivanja prijevremenih izbora u situacijama kada izabrani organi više nisu u stanju obavljati svoje ustavne i zakonske obaveze.
Istina, važeći Izborni zakon već predviđa prijevremene izbore u slučaju kada je mandat izabranog organa prestao ili je taj organ raspušten u skladu s Ustavom i zakonom. Međutim, upravo je tu problem. Ustavni okvir Bosne i Hercegovine ne uređuje jednako mogućnost raspuštanja svih izabranih organa, pa se ne može očekivati da sam Izborni zakon riješi sve političke i institucionalne blokade.
Posebno je važno pitanje funkcionisanja Parlamentarne skupštine BiH, jer Ustav ne predviđa opću mogućnost raspuštanja njenog Predstavničkog doma na način na koji bi to omogućilo jednostavno raspisivanje prijevremenih izbora. Zato bi se eventualne ustavne promjene morale baviti i ovim pitanjem.
Nije normalno da građani na izborima nekome daju mandat da upravlja državom, a da se onda, zbog političkih blokada i međusobnih ucjena, cijeli mandat pretvori u čekanje boljih vremena. Još je manje prihvatljivo da oni koji učestvuju u blokadama za to ne snose nikakvu političku odgovornost.
Prijevremeni izbori ne bi smjeli biti sredstvo političke osvete, niti način da se smjenjuje vlast samo zato što se nekome ne dopadaju njeni potezi. Oni bi morali biti jasno definisan demokratski mehanizam za izlazak iz ozbiljne institucionalne krize, uz precizne ustavne pretpostavke i poštovanje volje birača.
Jer, mandat nije vlasništvo izabranog pojedinca ili stranke. To je povjerenje građana koje sa sobom nosi i obavezu.
A šta je s onima koji se ne uklapaju u nacionalne kalupe?
U bogomoljama se danas, nerijetko, mogu vidjeti i oni koji su nekada javno zastupali sasvim drugačije svjetonazore. Neki od njih, nekadašnji vatreni zagovornici ideologije koja je vjeru potiskivala iz javnog života, danas se rado fotografišu na vjerskim svečanostima, iftarima i drugim manifestacijama. Nije sporno ničije pravo da promijeni mišljenje, vjerovanje ili životni put. Sporno je kada se vjera, tradicija i nacionalni identitet pretvore u politički dekor, a od građana se očekuje da ne primijete razliku između iskrenih uvjerenja i političkog marketinga.
Nekada su nas učili da je važno kakav je čovjek, a ne kojoj se grupi priklanja. Danas se, čini se, mnogo više vrednuje pripadnost političkom i nacionalnom toru nego znanje, poštenje, stručnost i odgovornost.
Važnije je ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat nego ko je bolji stručnjak, ko je sposobniji voditi javno preduzeće, ko zna otvoriti radno mjesto i ko je spreman preuzeti odgovornost za stanje u društvu.
U takvom ambijentu „ostali“ ostaju na marginama političkog života. Oni koji se ne žele izjašnjavati po nacionalnoj pripadnosti, oni koji pripadaju nacionalnim manjinama i oni koji jednostavno žele da ih se vrednuje prema sposobnostima, a ne prema nacionalnoj etiketi, postaju građani drugog reda.
Sejdić i Finci, ali i brojni drugi građani Bosne i Hercegovine koji su pred evropskim sudovima tražili zaštitu svojih prava, odavno su postali simbol tog apsurda.
Njihove presude nisu nikakav napad na konstitutivne narode. One su podsjećanje da kolektivna prava ne bi smjela biti izgovor za uskraćivanje individualnih prava.
I tu bi, možda, trebalo početi svaku ozbiljnu raspravu o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Trebaju li mijenjati Izborni zakon i Ustav ili svoje razmišljanje?
Bosna i Hercegovina ne može vječno ostati zarobljena u političkom sistemu u kojem se svaka reforma prvo mjeri pitanjem koliko će koristi donijeti određenoj nacionalnoj ili stranačkoj grupaciji. Ne može se govoriti o evropskim integracijama, demokratiji i ljudskim pravima, a istovremeno održavati sistem u kojem građanin nema jednaku mogućnost da bira i bude biran.
Zato se, uz sve neophodne izmjene Izbornog zakona, mora otvoriti i pitanje ustavnih promjena. Ustav mora biti temelj funkcionisanja države, a ne instrument kojim će se političke elite međusobno štititi i održavati postojeće privilegije.
Treba razmotriti kako osigurati ravnopravnost svih građana, kako omogućiti stvarno provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, kako urediti položaj Distrikta Brčko, kako spriječiti dugotrajne institucionalne blokade i kako uspostaviti mehanizme odgovornosti za one koji obavljaju javne funkcije.
Ali iznad svega, potrebno je promijeniti političko razmišljanje.
Nije dovoljno promijeniti zakon ako oni koji ga provode nastave razmišljati po starom. Nije dovoljno izmijeniti Ustav ako se i dalje bude vjerovalo da država pripada samo onima koji su trenutno na vlasti. Nije dovoljno govoriti o ravnopravnosti ako se ona primjenjuje samo onda kada odgovara političkim interesima.
Ustav i zakoni trebaju biti iznad svakog pojedinca, stranke i nacionalnog lidera. Državne institucije moraju služiti građanima, a ne građani institucijama i njihovim funkcionerima.
U mladosti smo čitali bajke. Nismo ni sanjali da ćemo jednog dana u njima živjeti. U našoj bosanskohercegovačkoj bajci i zločinci mogu postati politički autoriteti, politički protivnici neprijatelji države, a oni koji godinama čekaju pravdu samo statistički podatak u nekom izvještaju.
Sjetimo se i Josipa Broza Tita, koji je, bez obzira na sve kontroverze njegovog vremena, ostao prepoznatljivo političko ime nekadašnje Jugoslavije. Danas se, međutim, mnogo više energije troši na dokazivanje ko je čiji vjerski, nacionalni ili politički zaštitnik nego na pitanje šta je učinjeno za običnog čovjeka.
I dok se u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i drugim političkim centrima vode velike rasprave o izbornim pravilima, negdje u Bosni i Hercegovini jedan mladi čovjek pakuje kofere i odlazi. Ne zanima ga ko će biti član Predsjedništva iz reda kojeg naroda. Zanima ga hoće li imati posao, može li od svoje plate živjeti i hoće li njegova djeca odrastati u zemlji u kojoj se znanje više cijeni od stranačke knjižice.
Možda je upravo u tome najveći poraz naše politike.
A priča o Distriktu Brčko mogla bi biti mnogo više od još jedne teme u političkom nadmudrivanju. Mogla bi biti prilika da se konačno razgovara o državi koja neće biti sastavljena samo od politički privilegovanih nacionalnih predstavnika nego i od ravnopravnih građana.
Zato bi, prije nego što ponovo krenu u trgovinu izbornim pravilima, oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje trebali sebi postaviti nekoliko jednostavnih pitanja:
Da li žele mijenjati Izborni zakon i Ustav kako bi država bolje funkcionisala ili kako bi oni u njoj bolje funkcionisali?
Da li im je cilj da predstavljaju sve građane ili samo one koji im donose glasove?
I, konačno, mogu li biti dio vlasti Bosne i Hercegovine, koristiti njene institucije i budžet, a istovremeno odbijati odgovornost za njeno funkcionisanje?
Dok ne budu spremni odgovoriti na ta pitanja, svaka nova priča o izbornoj reformi ostat će samo još jedna epizoda beskrajne političke sapunice.
A građani će, kao i do sada, plaćati ulaznicu za predstavu u kojoj nikada nisu dobili glavnu ulogu.
Nije najveće pitanje ko će predstavljati narod, nego kakvu će državu predstavljati i kome će ta država služiti.
I to je Bosna i Hercegovina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.