Postoje opasnosti koje dolaze glasno, s vidljivim upozorenjima i jasnim prijetnjama. A postoje i one koje se uvuku u život gotovo neprimjetno, prerušene u zabavu, radoznalost, druženje, pripadnost društvu ili obećanje da će barem na trenutak ukloniti tugu, strah i nezadovoljstvo.
Droga pripada ovoj drugoj kategoriji.
Ona ne mora doći kroz mračne ulice, nepoznate ljude i sumnjiva mjesta. Ponekad dolazi preko poznanika, školskog druga, osobe kojoj dijete vjeruje, poruke na društvenim mrežama ili tablete koju neko ponudi uz rečenicu: „Probaj, neće ti ništa biti.“
I upravo je u tome jedna od najvećih opasnosti. Dijete često ne prepoznaje trenutak u kojem prelazi granicu između bezazlene radoznalosti i ozbiljnog rizika.
Ovisnost nije pitanje slabog karaktera, nego složen zdravstveni, psihološki i društveni problem. Ona može zahvatiti ljude različitih godina, obrazovanja, porodičnih i materijalnih prilika. Međutim, kada govorimo o maloljetnicima, govorimo o posebno osjetljivoj kategoriji čiji se mozak, emocionalna stabilnost, sposobnost procjenjivanja rizika i ličnost još razvijaju.
Zato eksperimentisanje s psihoaktivnim supstancama u dječijoj i adolescentnoj dobi može ostaviti ozbiljne posljedice na zdravlje, pamćenje, učenje, emocionalni razvoj i budućnost.
Droga nema samo jedno lice
Kada spomenemo narkomaniju, mnogi prvo pomisle na heroin, kokain ili marihuanu. Međutim, sredstva koja mogu izazvati ovisnost mnogo su raznovrsnija, a neka su mladima dostupna i u svakodnevnom okruženju.
Među najčešćim kategorijama nalaze se:
1. Kanabis – marihuana i hašiš. Često se predstavljaju kao bezopasni, naročito među mladima. Međutim, mogu utjecati na pamćenje, pažnju, koncentraciju, sposobnost učenja i emocionalno funkcionisanje. Kod osjetljivih osoba, posebno pri ranom i učestalom korištenju, povećavaju rizik od ozbiljnih psihičkih poteškoća.
2. Stimulansi – kokain, amfetamini i ekstazi (MDMA). Mogu izazvati ubrzan rad srca, povišen krvni pritisak, nesanicu, uznemirenost, paniku, pregrijavanje organizma i opasne poremećaje srčanog ritma. Posebno su rizični u kombinaciji s drugim supstancama.
3. Opioidi – heroin i jaki lijekovi protiv bolova iz opioidne grupe. Mogu izazvati snažnu fizičku i psihičku ovisnost. Predoziranje može dovesti do usporavanja ili potpunog prestanka disanja i smrti.
4. Halucinogene supstance. LSD i druge psihoaktivne supstance mogu promijeniti doživljaj stvarnosti, izazvati paniku, dezorijentaciju i nepredvidive reakcije.
5. Sedativi i sredstva za smirenje. Lijekovi koji se koriste za liječenje nesanice, anksioznosti i drugih tegoba mogu biti opasni kada se uzimaju bez ljekarskog nadzora, u većim količinama ili u kombinaciji s alkoholom i drugim drogama.
6. Alkohol i nikotin. Često se ne doživljavaju kao ozbiljna prijetnja jer su društveno rasprostranjeni i relativno dostupni. Međutim, i alkohol i nikotin stvaraju ovisnost i predstavljaju ozbiljan zdravstveni rizik za djecu i adolescente. Posebno zabrinjava širenje elektronskih cigareta i vejpova, čija privlačna ambalaža i različite arome mogu prikriti činjenicu da mnogi sadrže nikotin.
7. Inhalacijska sredstva. Ljepila, razrjeđivači, benzin, aerosoli i pojedini plinovi mogu se zloupotrebljavati zbog psihoaktivnog djelovanja. Njihova dostupnost u domaćinstvu ne znači da su sigurni. Trovanje i iznenadni poremećaji srčanog ritma mogu imati fatalan ishod.
Posebnu opasnost predstavljaju i sintetičke psihoaktivne supstance, kao i nepoznate tablete i praškovi čiji sastav korisnik često uopće ne poznaje.
Dodatni rizik predstavlja istovremeno uzimanje više različitih supstanci. Njihovo djelovanje može biti nepredvidivo i višestruko opasnije.
Gdje djeca dolaze u kontakt s drogom?
Ovo je pitanje koje svaki roditelj mora ozbiljno shvatiti.
Danas se droga ne mora tražiti na ulici. Ona može doći do mladih kroz različite društvene i digitalne kanale.
Najčešći putevi kontakta uključuju: Vršnjačko okruženje – školski drugovi, poznanici i društvo u kojem se eksperimentisanje predstavlja kao dokaz hrabrosti ili zrelosti. Izlaske i zabave – privatne proslave, klubove, koncerte, okupljanja i druga mjesta na kojima mladi mogu doći u kontakt s psihoaktivnim supstancama. Školsko i neposredno okruženje – prostor oko škola, mjesta okupljanja mladih i javne površine na kojima se mogu pojaviti osobe koje nude ili prodaju nedozvoljene supstance. Društvene mreže i internet – komunikacija preko privatnih poruka, zatvorenih grupa, aplikacija za dopisivanje i digitalnih kanala preko kojih se mogu nuditi nedozvoljene supstance. Kućno okruženje – nepropisno čuvani lijekovi, alkohol i druge supstance koje djeca mogu uzeti bez znanja roditelja.
Posebno je opasno što se u digitalnom prostoru trgovina može prikrivati šifriranim izrazima, simbolima i prividno bezazlenim razgovorima. Roditelji zato ne trebaju poznavati svaki internetski trend, ali moraju biti svjesni da se i opasnosti mijenjaju zajedno s tehnologijom.
Važno je naglasiti: nije svako dijete koje koristi društvene mreže ili izlazi s prijateljima ugroženo. Ali roditelji moraju znati s kim njihova djeca komuniciraju, gdje provode vrijeme i koliko su sigurna u okruženju u kojem se kreću.
Kako prepoznati da dijete možda koristi drogu?
Jedna od najvećih grešaka jeste uvjerenje da će roditelj sigurno primijetiti ako njegovo dijete počne koristiti psihoaktivne supstance.
Nažalost, promjene se mogu odvijati postepeno, a dijete ih često uspješno prikriva.
Ne postoji jedan znak koji sa sigurnošću potvrđuje upotrebu droge. Međutim, kombinacija više iznenadnih i ponavljajućih promjena zahtijeva pažnju.
Obratite pažnju na promjene u ponašanju: Dijete se iznenada povlači iz porodice i izbjegava razgovore. Postaje izrazito razdražljivo, agresivno, nervozno ili neobično ravnodušno. Mijenja društvo i odbija roditeljima reći s kim provodi vrijeme. Sve češće laže o tome gdje je bilo i kako provodi slobodno vrijeme. Gubi interes za sport, hobije, školu i aktivnosti koje je ranije voljelo. Sve češće traži novac, ne može objasniti na šta ga troši ili se pojavljuju neobjašnjivi nestanci novca i predmeta iz kuće. Pokazuje neuobičajenu tajnovitost i burno reaguje na svako pitanje o svom društvu i slobodnom vremenu.
Obratite pažnju na fizičke promjene: Zakrvavljene oči ili neuobičajeno proširene ili sužene zjenice. Izrazitu pospanost ili periode neuobičajene uznemirenosti. Poremećaje spavanja i apetita. Nagli gubitak ili povećanje tjelesne težine. Drhtanje, znojenje, nestabilnost i probleme s koordinacijom. Nerazgovijetan govor, probleme s pamćenjem i koncentracijom. Neobične mirise na odjeći ili u ličnim stvarima.
Posebno pratite školski život.
Iznenadan pad ocjena, neopravdani izostanci, kašnjenja, gubitak motivacije, sukobi s nastavnicima i zanemarivanje školskih obaveza mogu biti upozoravajući signali.
Naravno, nijedan od ovih znakova sam po sebi ne znači da dijete koristi drogu. Adolescencija donosi brojne promjene, a slične simptome mogu izazvati i zdravstvene ili psihološke poteškoće. Zato je važno posmatrati cjelokupnu sliku, razgovarati i potražiti stručnu procjenu, umjesto donositi zaključke na osnovu sumnje.
Šta roditelji moraju učiniti da zaštite svoju djecu?
Prije svega, moraju upoznati vlastito dijete.
Ne samo njegove školske ocjene, nego i njegove strahove, nesigurnosti, prijatelje, razočarenja, želje i probleme o kojima možda ne govori.
Roditeljska briga ne smije se svesti na pitanje: „Jesi li naučio?“, „Jesi li uradio zadaću?“ i „Kada ćeš doći kući?“
Jednako važno pitanje glasi: „Kako si? Ima li nešto što te muči? Možeš li mi reći sve, čak i kada misliš da se neću složiti s tobom?“
Djeca koja imaju osjećaj da će biti saslušana, a ne odmah osuđena, lakše će se obratiti roditeljima kada se nađu u problemu.
Roditelji trebaju:Razgovarati o drogama prije nego što se pojavi problem. Objasniti posljedice na način primjeren uzrastu djeteta, bez zastrašivanja i dramatizovanja. Upoznati djetetovo društvo. Znati ko su njegovi prijatelji, gdje se okupljaju i ko su odrasle osobe koje se nalaze u njihovom okruženju. Postaviti jasne granice. Dijete mora znati da postoje pravila o izlascima, povratku kući, druženju i sigurnosti. Pratiti digitalno okruženje. Razgovarati o nepoznatim kontaktima, sumnjivim ponudama, privatnim porukama i opasnostima koje dolaze preko interneta, uz poštovanje privatnosti primjereno uzrastu. Sigurno čuvati lijekove i druge rizične supstance. Posebno lijekove za smirenje, spavanje i jake lijekove protiv bolova. Biti primjer. Ne možemo od djece očekivati odgovoran odnos prema alkoholu, cigaretama i lijekovima ako ih odrasli predstavljaju kao bezazlenu svakodnevicu. Graditi djetetovo samopouzdanje. Dijete mora znati da njegova vrijednost ne zavisi od toga hoće li ga prihvatiti određeno društvo i da ne mora ništa uzeti da bi dokazalo svoju hrabrost.
I još nešto: roditelji ne smiju zanemariti emocionalne potrebe djece. Usamljenost, vršnjačko nasilje, porodični sukobi, osjećaj nepripadanja, trauma i neprepoznate psihološke poteškoće mogu povećati ranjivost mladih.
Droga ponekad postane pogrešan pokušaj bijega od problema koji dijete ne zna drugačije riješiti.
Šta učiniti kada posumnjate da je dijete došlo u kontakt s drogom?
Prva reakcija roditelja često je šok, nevjerica, strah, ljutnja ili osjećaj krivice.
Ali upravo tada je najvažnije ne izgubiti prisebnost.
Nemojte odmah vikati, vrijeđati, prijetiti niti djetetu govoriti da je uništilo svoj život. Takve reakcije mogu ga dodatno zatvoriti i udaljiti od pomoći.
Razgovarajte smireno, otvoreno i bez ponižavanja. Recite mu da ste zabrinuti za njegovo zdravlje i sigurnost, da želite znati šta se dogodilo i da ćete zajedno potražiti rješenje.
Ako postoje konkretni razlozi za sumnju, obratite se pedijatru, porodičnom ljekaru, psihologu, dječijem psihijatru ili službi koja se bavi prevencijom i liječenjem ovisnosti. Nemojte sami postavljati dijagnozu niti se oslanjati isključivo na kućne testove.
Ako je dijete bez svijesti, teško se budi, diše usporeno ili nepravilno, ima grčeve, plavičaste usne ili pokazuje ozbiljnu dezorijentaciju, ne čekajte da simptomi prođu. Odmah pozovite hitnu medicinsku pomoć. Predoziranje je životno ugrožavajuće stanje.
I zapamtite: dijete koje je razvilo problem s ovisnošću nije dijete kojeg se treba odreći. Ono je dijete kojem je potrebna stručna pomoć, liječenje, podrška i porodica koja neće odustati od njega.
Ovisnost nije samo problem jedne porodice – to je odgovornost cijelog društva
Ne možemo odgovornost za zaštitu djece prebaciti isključivo na roditelje.
Škole moraju imati kontinuirane preventivne programe, nastavnici moraju biti educirani da prepoznaju rane znakove rizika, zdravstvene ustanove moraju biti dostupne mladima i njihovim porodicama, a nadležne institucije moraju ozbiljno raditi na suzbijanju trgovine drogom i zaštiti maloljetnika.
Potrebna je saradnja porodice, škole, policije, zdravstvenih ustanova, centara za socijalni rad i lokalne zajednice.
Nije dovoljno organizovati jedno predavanje godišnje i smatrati da smo obavili posao. Prevencija mora biti kontinuirana, razumljiva mladima i prilagođena opasnostima s kojima se danas susreću.
Jer iza svakog djeteta koje posegne za drogom nalazi se ljudska priča. Ponekad je to radoznalost, ponekad pritisak društva, ponekad bol koju nije imalo kome povjeriti, a ponekad problem koji je predugo ostao neprimijećen.
Umjesto zaključka: Koliko zaista poznajemo vlastitu djecu?
Možda je vrijeme da se svi mi, roditelji, nastavnici i društvo u cjelini, zapitamo nekoliko jednostavnih, ali veoma važnih pitanja.
Znamo li gdje su nam djeca kada nisu kod kuće?
Znamo li s kim provode slobodno vrijeme?
Primjećujemo li kada se promijene njihovo raspoloženje, ponašanje i interesovanja?
Znaju li da nam mogu priznati grešku bez straha da ćemo ih zbog nje prestati voljeti?
I najvažnije – imamo li dovoljno vremena za njih prije nego što ga pronađu u društvu koje im može ugroziti život?
Ne smijemo čekati da dijete počne izostajati iz škole, da nestaje novac iz kuće, da se pojave ozbiljni zdravstveni problemi ili da nas neko pozove s viješću koju nijedan roditelj ne želi čuti.
Ne smijemo se tješiti rečenicom: „To se događa drugima, ne i mojoj porodici.“
Ovisnost ne pita za prezime, obrazovanje, materijalni status ni porodični ugled. Ne bira djecu prema tome iz kakvih domova dolaze.
Zato djeci nisu potrebni samo krov nad glavom, odjeća, telefoni, novac i dobre škole. Potrebni su im roditelji koji ih vide, čuju, razumiju i primjećuju kada se nešto u njihovom životu promijeni.
Dijete koje zna da kod kuće ima sigurno mjesto, otvorena vrata i nekoga ko će ga saslušati ima važan oslonac u trenucima kada bude moralo donijeti tešku odluku.
Ne možemo djecu sačuvati od svakog iskušenja, ali ih možemo naučiti kako da prepoznaju opasnost, kako da kažu NE i kako da zatraže pomoć.
Jer nijedna proba nije vrijedna zdravlja. Nijedno društvo nije vrijedno izgubljenog djetinjstva. Nijedan trenutak lažne euforije nije vrijedan života.
Droga može početi kao eksperiment, ali posljedice mogu trajati cijeli život. Zato budimo roditelji koji primjećuju na vrijeme, društvo koje ne okreće glavu i ljudi koji neće čekati tragediju da bismo počeli govoriti o problemu.
Djeca nisu samo naša budućnost. Ona su naša odgovornost danas.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.