Iza svake knjige stoje godine rada, neprospavane noći, emocije, odricanja i dio autorove duše. Ipak, kada knjiga ugleda svjetlo dana, književnik nerijetko ostaje sam. Bez institucionalne podrške, bez ozbiljne promocije, bez medijskog prostora i bez pomoći koja bi njegovom djelu omogućila da pronađe put do čitatelja.
O tome ne govorim napamet. Govorim iz vlastitog iskustva.
Moj roman *Aida* prepoznat je i izvan granica Bosne i Hercegovine. Njegov put odveo ga je i do **University Libraries i British Library**, dok je interes čitatelja u drugim gradovima i sredinama znatno veći nego u Žepču, gradu u kojem živim. Upravo je ovdje moj roman naišao na najmanje pažnje.Kako objasniti taj paradoks?
Kako je moguće da vas prepoznaju i cijene u drugim sredinama, dok u vlastitoj ostajete gotovo nevidljivi? Zašto je ponekad lakše pronaći čitatelja daleko od kućnog praga nego dobiti priliku u sredini u kojoj svakodnevno živite?
Ne očekujem da mi neko pokloni uspjeh. Iza mene stoje rad, odricanje i godine stvaranja. Ali očekujem da se književno djelo vrednuje prema svojoj vrijednosti, a ne prema tome ko ga je napisao i u kakvim se društvenim krugovima autor kreće.
**Gdje smo zapeli?**
Je li politika toliko prodrla u sve pore društva da je svoj prostor pronašla i u kulturi? Je li važnije imati „pravu“ stranačku knjižicu, poznanstva i podršku moćnih nego kvalitetno djelo, talenat i poruku koju ono nosi?
Ne tvrdim da je svaka zatvorena vrata otvorila politika. Ali imam pravo pitati prema kojim se kriterijima odlučuje čija će knjiga biti predstavljena, čiji će autor dobiti medijski prostor, a čije će stvaralaštvo ostati na margini.
Posebno je teško kada izostane podrška onih koji su, objavljujući knjigu, preuzeli odgovornost da učestvuju i u njenom putu prema čitateljima. Izdati knjigu ne znači samo odštampati stranice i povezati korice. To bi trebao biti početak zajedničkog rada, a ne trenutak u kojem književnik ostaje sam da bude pisac, promotor, distributer i prodavač vlastitog djela.
Ne tražim privilegije. Tražim priliku. Ne tražim da mi se dive zato što pišem, nego da se moj rad procjenjuje po onome što jeste.
Kultura nije ukras kojim se društvo hvali na svečanostima. Ona je temelj njegovog identiteta, pamćenja i dostojanstva. Zato književnicima nisu potrebne samo lijepe riječi na promocijama i protokolarna priznanja. Potrebni su im stvarna podrška, otvorena vrata institucija, medijski prostor i jednaki kriteriji za sve.
**Jer ako knjiga može pronaći put do svjetskih biblioteka, a teško pronalazi put do čitatelja u gradu iz kojeg dolazi njen autor, onda se moramo zapitati ne samo kakve pisce imamo nego i kakav odnos imamo prema vlastitoj kulturi.**
Možda je vrijeme da prestanemo pitati za koga književnik navija, koga poznaje i kojoj grupi pripada. Možda je vrijeme da počnemo pitati šta je napisao, šta nam poručuje i kakvu vrijednost ostavlja iza sebe.Jer društvo koje ne zna prepoznati svoje stvaraoce dok su među njim, jednog bi dana moglo otkriti da ih drugi cijene više nego ono samo.
A tada više nije pitanje zašto književnik nije uspio kod kuće.
**Pitanje je zašto mu vlastita sredina nije pružila priliku da bude prepoznat.**
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.