MOGU LI MUŠKARAC I ŽENA BITI SAMO PRIJATELJI?

Ljubaznost je postala toliko rijetka da je često miješamo s flertom, pažnju s udvaranjem, a bliskost s ljubavlju.

U vremenu u kojem se gotovo svaka ljudska povezanost pokušava objasniti skrivenim namjerama, muško-žensko prijateljstvo postalo je predmet sumnji, nagađanja i tuđih interpretacija.

Možda zato što smo zaboravili da čovjeku nije uvijek potrebna ljubav koja traži dodir. Ponekad mu je potrebna ona koja pruža ruku.

Ona koja sasluša, razumije, ohrabri i ostane onda kada svi drugi odu.A može li muškarac biti prijatelj ženi, a da je ne želi za ljubavnicu? Može li žena voljeti nečiju dušu, poštovati njegov karakter i radovati se njegovom uspjehu, a da pritom ne sanja o njegovom zagrljaju kao o početku ljubavne priče?

Ja vjerujem da može.

I ne samo da može nego mislim da je sposobnost takvog prijateljstva jedan od dokaza emocionalne zrelosti.

Naravno, ne poričem da se iz prijateljstva ponekad rodi ljubav. Ljudi se zbližavaju, upoznaju, dijele tajne, životne poraze i pobjede. Ponekad se granica između prijateljske privrženosti i zaljubljenosti neprimjetno pomjeri. Ali to što se nešto može dogoditi ne znači da se mora dogoditi. Mogućnost nije pravilo, a izuzetak ne može biti dokaz da pravilo ne postoji.

Nije svaka bliskost poziv na intimnost, niti je svaka nježnost obećanje ljubavi.

Godinama slušam onu poznatu rečenicu da muškarac i žena ne mogu biti samo prijatelji. Da je prijateljstvo između njih navodno samo drugo ime za neuzvraćenu ljubav, prikrivenu želju ili čekanje povoljnog trenutka. Kao da je ljudsko srce toliko siromašno da u njemu može postojati samo jedna vrsta osjećanja.

A šta ćemo s prijateljem koji nas poznaje bolje nego mnogi članovi porodice? S čovjekom kojem možemo povjeriti ono što ne bismo rekli nikome drugom? S onim koji nas neće pitati šta može dobiti zauzvrat, nego kako može pomoći? S osobom koja se iskreno raduje našem uspjehu, čak i kada od toga nema nikakvu korist?

Zar takav odnos moramo nazvati ljubavnim samo zato što se u njemu pojavljuju muškarac i žena?Čini mi se da problem nije uvijek u samom prijateljstvu, nego u načinu na koji ga društvo posmatra. Ljudi često polaze od vlastitih iskustava, namjera i razočarenja, pa drugima pripisuju iste motive. Onaj ko ne poznaje nesebičnu bliskost teško povjeruje da ona postoji. Onaj ko je svaku pažnju doživljavao kao pokušaj osvajanja možda više ne umije prepoznati pažnju koja ništa ne traži.

A posebno je zanimljivo koliko se tuđi odnosi analiziraju izvan konteksta. Dovoljno je da muškarac i žena razgovaraju s osmijehom, da jedno drugome pruže podršku ili da se iskreno obraduju susretu, pa da se pojave komentari, pogledi i zaključci. Ljudi koji ne znaju gotovo ništa o njihovom odnosu odjednom postaju stručnjaci za njihove emocije.

Kao da svaka bliskost mora biti javno opravdana.

Prijateljstvo ne mora postati ljubav da bi bilo vrijedno.

Postoje muškarci koji u život žene uđu kao prijatelji, mentori, zaštitnici ili ljudi od povjerenja. Oni koji joj pomognu da ponovo vjeruje sebi, koji je ohrabre kada posumnja u vlastite sposobnosti i koji joj pruže riječ podrške onda kada joj je najpotrebnija. Ponekad je upravo takva podrška ono što čovjeku nedostaje da bi nastavio dalje.

Isto tako, postoje žene koje muškarcima pružaju razumijevanje, odanost i prijateljsku podršku bez želje da zauzmu mjesto njihove partnerice. Žene koje znaju čuvati povjerenje, poštovati granice i razlikovati privrženost od posesivnosti.

To nisu manje vrijedni odnosi samo zato što nemaju romantičan nastavak.

Naprotiv, ponekad je upravo sposobnost da nekoga ne pokušavamo posjedovati najveći dokaz da ga poštujemo.

Ali budimo pošteni: ni riječ prijateljstvo ne smije postati zaklon za manipulaciju. Postoje ljudi koji se predstavljaju kao prijatelji, a potajno čekaju priliku da ostvare vlastite namjere. Postoje oni koji se hrane tuđom pažnjom, prelaze granice i koriste povjerenje kako bi dobili ono što žele. Takvi odnosi postoje, ali ne treba zbog njih osuditi svako prijateljstvo između muškarca i žene.

Kao što ne vjerujemo da su sve ljubavi lažne zato što postoje prevare, tako ne bismo smjeli tvrditi da je svako muško-žensko prijateljstvo prikrivena ljubavna priča zato što neki ljudi ne znaju biti iskreni prijatelji.Za mene je najvažnije pitanje jednostavno: postoje li iskrenost, poštovanje i jasne granice? Može li svako od njih slobodno živjeti svoj život, a da ne mora polagati račune onome drugom? Postoji li podrška bez ucjene, pažnja bez prisvajanja i bliskost bez potrebe da se nekome nešto dokazuje?

Ako postoji, zašto bismo takav odnos unaprijed proglašavali nemogućim?

Možda je najveća zabluda našeg vremena uvjerenje da između muškarca i žene mora postojati nešto više od prijateljstva da bi njihova bliskost imala smisla. Možda smo toliko navikli na odnose zasnovane na interesu, privlačnosti i očekivanjima da smo zaboravili vrijednost onih u kojima je čovjek važan jednostavno zato što je čovjek.

Ne mora svaka žena željeti muškarca koji je razumije. Ne mora svaki muškarac željeti ženu kojoj se povjerava. I ne mora svaki odnos koji traje godinama dobiti romantičan naziv da bi bio dubok, poseban i dragocjen.

Ponekad su upravo takvi odnosi dokaz da još nismo izgubili sposobnost da nekoga prihvatimo bez potrebe da ga pretvorimo u svoje vlasništvo.

Zato bih voljela da prestanemo tuđe prijateljstvo mjeriti vlastitim pretpostavkama. Da prestanemo svaki osmijeh pretvarati u flert, svaku poruku u dokaz tajne veze i svaku bliskost u razlog za sumnju. Ljudi koji su izgradili iskren odnos najbolje znaju šta ih povezuje, a oni koji taj odnos posmatraju sa strane ne moraju uvijek imati pravo na objašnjenje.

Jer prijateljstvo između muškarca i žene ne dokazuje se time što među njima nikada nije postojala mogućnost ljubavi, nego time što oboje znaju šta njihov odnos jeste i umiju ga čuvati bez izdaje povjerenja.

Na kraju, možda bi trebalo postaviti i jedno drugačije pitanje: zašto nam je toliko teško povjerovati da muškarac i žena mogu biti važni jedno drugome, a da se ne moraju posjedovati?

Možda zato što je lakše razumjeti želju nego poštovanje. Lakše je povjerovati u skrivenu namjeru nego u nesebičnost. Lakše je izmisliti ljubavnu priču nego prihvatiti da neko može biti nečiji oslonac, a da ne želi biti njegov partner.

Ja ipak vjerujem u takvo prijateljstvo.

U prijateljstvo koje ne traži da se bilo ko odrekne svojih granica. U ono koje ne ugrožava tuđe odnose, ne hrani se lažima i ne zahtijeva da bude nešto što nije. U prijateljstvo u kojem nema potrebe da se osjećanja izmišljaju, ali ni da se iskrenost dokazuje svijetu.

Jer nisu svi muškarci koji poštuju žene zaljubljeni u njih. Nisu sve žene koje vole nečiju blizinu zaljubljene u tog čovjeka.

Ponekad muškarac i žena jednostavno pronađu ono što je danas postalo rijetkost: osobu kojoj mogu vjerovati.

A kada u svijetu punom interesa pronađemo iskrenog prijatelja, najmanje što možemo učiniti jeste da ne dozvolimo drugima da nam objasne kako takvo prijateljstvo ne postoji.