Od srca čestitam studentima Srbije!
Čestitam mladosti koja je pokazala da znanje nije slabost, da kultura nije luksuz, da dostojanstvo nije prazna riječ i da građani nisu osuđeni da vječno žive pod vlašću onih koji su uvjereni da im država pripada.
Na parlamentarnim izborima održanim 25. oktobra 2026. godine, studentski pokret u Srbiji ostvario je historijski izborni uspjeh. Aleksandar Vučić priznao je poraz svog političkog bloka, dok su preliminarne procjene ukazivale na to da bi studentska lista mogla osvojiti većinu u parlamentu. Nakon gotovo dvije godine protesta, mladi ljudi i građani koji su im se pridružili pokazali su da dugotrajna istrajnost može prerasti u konkretnu političku promjenu.
To nije samo njihova pobjeda. To je pobjeda nade nad apatijom, građanskog organizovanja nad uvjerenjem da se ništa ne može promijeniti i generacije koja je odbila prihvatiti da joj je budućnost unaprijed određena.
I dok se iskreno radujem njihovom uspjehu, ne mogu a da se ne zapitam: **šta je s nama? Šta se dogodilo s našom mladošću? Kada smo pristali da nam odlazak postane plan za budućnost, a šutnja najčešći oblik otpora?**
Zašto je njima dosta, a nama još nije?
U Bosni i Hercegovini već decenijama slušamo gotovo iste priče. Isti politički narativi, iste nacionalne teme, ista obećanja i iste rasprave o tome ko je kome šta uradio, ko koga ugrožava i ko je jedini zaštitnik vlastitog naroda.
A dok se političari prepiru pred kamerama, običan čovjek u prodavnici računa može li kupiti sve što mu je potrebno. Roditelji razmišljaju kako školovati djecu. Penzioneri biraju između lijekova i namirnica. Mladi računaju koliko im je još potrebno da odu iz zemlje u kojoj su odrasli.
Prema izvještaju visokog predstavnika za 2026. godinu, prosječna neto plata u BiH iznosila je 1.600 KM, prosječna penzija 714 KM, dok je sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu prelazila 3.355 KM. To nisu apstraktne brojke. To je svakodnevica ljudi koji rade, a ipak teško sastavljaju kraj s krajem.Pa se pitam: zar smo se toliko navikli na život ispod vlastitih mogućnosti da smo prestali vjerovati da zaslužujemo bolje?
Zar nam je normalno da mladi ljudi svoje diplome nose u druge države, da roditelji ostaju sami, da se porodična ognjišta gase, a da se politički govori i dalje pune velikim riječima o ljubavi prema narodu i domovini?Kakva je to ljubav prema domovini iz koje njena djeca neprestano odlaze?
I kakva je to politička pobjeda ako država svake godine gubi ljude koji bi trebali graditi njenu budućnost?U Srbiji su pokazali da se može. A šta mi čekamo?
Ne idealizujem Srbiju. Ni njihova pobjeda ne znači da su svi problemi riješeni, da će nova politička stvarnost automatski donijeti pravdu ili da je dovoljno promijeniti ljude na vlasti pa da sve postane bolje. Tek predstoji najteži posao: pretvoriti građanska očekivanja u odgovorne institucije, vladavinu prava i rezultate koji će se osjetiti u životima običnih ljudi.
Ali ono što se dogodilo zaslužuje poštovanje.
Studentski pokret nastao je nakon tragedije u Novom Sadu, u kojoj je u novembru 2024. godine, pri padu nadstrešnice na željezničkoj stanici, poginulo 16 ljudi. Iz zahtjeva za odgovornošću izrasli su protesti koji su trajali mjesecima, a potom i politička inicijativa sposobna da se suprotstavi dugogodišnjoj vlasti.Studenti nisu čekali da im neko pokloni promjenu.
Organizovali su se, istrajali i političko nezadovoljstvo pretvorili u izborni rezultat.
Upravo je to lekcija koju vrijedi ozbiljno razmotriti u Bosni i Hercegovini.
Jer ni nama ne nedostaje razloga za nezadovoljstvo. Nedostaje nam, čini mi se, uvjerenje da se ono može pretvoriti u zajedničko djelovanje koje nadilazi stranačke, nacionalne i lične interese.
Imamo studente, profesore, naučnike, umjetnike, radnike, penzionere i roditelje koji svakodnevno osjećaju posljedice loših odluka. Imamo ljude koji znaju šta ne valja. Imamo ljude koji bi mogli ponuditi rješenja.Ali gdje je njihova zajednička, dovoljno snažna i istrajna građanska inicijativa?
Gdje su mladi koji će od političara tražiti odgovornost, a ne samo priliku za zaposlenje? Gdje su akademska zajednica i intelektualci koji će javno govoriti kada je najlakše šutjeti? Gdje su građani koji će prestati čekati da se neko drugi prvi uspravi?
Biramo li vlast ili glasamo iz straha?
Bosna i Hercegovina ima složen politički sistem, a njena javna scena duboko je obilježena nacionalnim podjelama. Analize političkog sistema ukazuju na to da dominantne stranke u različitim dijelovima zemlje često svoju podršku grade kroz dugotrajne političke mreže i pristup javnim resursima.
Ali ne možemo baš sve objasniti političarima. Moramo pogledati i sebe.
Koliko puta smo glasali za nekoga zato što smo se bojali onoga drugog? Koliko puta smo zanemarili korupciju, nepotizam ili loše rezultate jer nam je rečeno da je važnije ko će predstavljati naš narod? Koliko puta smo političku odgovornost zamijenili slijepom odanošću stranci?
Nacionalni identitet nije problem sam po sebi. Ljudi imaju pravo voljeti svoj narod, jezik, kulturu, vjeru i tradiciju. Problem nastaje onda kada se nacionalni osjećaji koriste kao sredstvo političke trgovine, kada se strah od drugoga pretvara u glas za vlastitog političkog predstavnika i kada se od građana traži da zaborave vlastito siromaštvo kako bi se bavili tuđim navodnim prijetnjama.
Jer glad ne pita za nacionalnost. Računi ne prepoznaju stranačke boje. Mladi ljudi odlaze iz različitih dijelova ove zemlje, a roditeljska suza jednako boli bez obzira na to kako se ko izjašnjava.
**Dok se mi dijelimo na nacionalne torove, oni koji upravljaju tim torovima često se vrlo dobro snalaze u svojim foteljama.**
I zato je krajnje vrijeme da se zapitamo: jesmo li zaista toliko različiti da ne možemo zajedno tražiti bolje škole, sigurnije bolnice, poštenije sudove, pristojne plate i odgovornu vlast?
Ili su nas uvjerili da je naš komšija veći problem od korupcije, da je drugačije ime veća prijetnja od praznog novčanika i da je najvažnije ko smo, a ne kako živimo?
Naša mladost ne spava samo zato što je lijena!
Ne želim nepravedno optuživati mlade ljude u Bosni i Hercegovini. Mnogi su već pokazali hrabrost, organizovali proteste, pokretali inicijative, volontirali i pokušavali mijenjati društvo. Neki su se godinama borili, a zauzvrat dobili razočarenje, ismijavanje ili osjećaj da se njihov glas ne čuje.
Neki rade za plate od kojih jedva preživljavaju. Neki su umorni od obećanja. Neki više ne vjeruju da će se trud, obrazovanje i poštenje isplatiti u zemlji u kojoj se uspjeh često mjeri poznanstvima i partijskom knjižicom.
Zato nije dovoljno reći mladima da ustanu i bore se. Moramo se zapitati kakvo smo im društvo ostavili i šta smo učinili da im pokažemo kako se borba isplati.
Ipak, postoji razlika između razumljivog razočarenja i potpunog odustajanja.
Otići u drugu zemlju nije izdaja. Čovjek ima pravo tražiti dostojanstven život gdje god ga može ostvariti. Niko nema pravo zahtijevati od mladih da ostanu ovdje i žrtvuju vlastitu budućnost samo zato što ih je ovdje život prvi put započeo.
Ali tužno je kada odlazak postane jedina budućnost koju mladi mogu zamisliti, a promjena vlastite zemlje ideja koja im djeluje gotovo nemoguće.
Možda nije problem u tome što odlaze. Možda je problem u tome što smo kao društvo došli do tačke u kojoj ih više ni ne pokušavamo uvjeriti da imaju razlog ostati.
A gdje su naši profesori, intelektualci i akademska zajednica?
Od akademske zajednice ne očekujem da bude stranačka opozicija niti da svi misle isto. Očekujem da brani znanje, integritet, slobodu mišljenja i odgovornost institucija.
Od profesora očekujem da mlade uče kritičkom razmišljanju, a ne poslušnosti. Od intelektualaca očekujem da ne mjere istinu prema tome ko je izgovara. Od javnih ličnosti očekujem da razumiju kako šutnja ponekad postaje udobnija od odgovornosti.
Ne mora svaki profesor biti na ulici. Ne mora svaki student postati aktivista. Ne mora svaki građanin pripadati nekom pokretu.
Ali društvo u kojem se obrazovani ljudi plaše govoriti, mladi ne vjeruju da se išta može promijeniti, a građani se mire s nepravdom mora se zapitati kakvu budućnost gradi.
Promjene ne moraju početi velikim protestom. Mogu početi javnim pitanjem, odbijanjem stranačke ucjene, podrškom nezavisnim inicijativama, izlaskom na izbore, zahtjevom za transparentnošću i spremnošću da se političari ocjenjuju prema rezultatima, a ne prema obećanjima.
Teško nama sa nama!
Ponekad mi se čini da je naš narod kao neko koga su zavrtjeli na ringišpilu, a onda ga pustili da se sam snađe. Vrti se ukrug, gubi orijentaciju, pada, ustaje i ponovo ulazi u isti krug.
Jedna lica odlaze, druga dolaze, a obrasci se ponavljaju. Mijenjaju se fotelje, koalicije i predizborni slogani, dok se od građana ponovo traži strpljenje.
A kada najave nova poskupljenja, kada računi postanu previsoki, kada penzija ne potraje do kraja mjeseca, tada se začuju uzdasi: „Ne može se više ovako živjeti!“
Može li se, onda, drugačije birati?
Može li se od političara tražiti konkretan odgovor na konkretno pitanje? Može li se glas dati onome ko nudi rješenja, a uskratiti onome ko godinama nudi samo izgovore? Može li se prestati glasati iz straha i početi odlučivati na osnovu rezultata, odgovornosti i programa?
Jer izbori nisu samo dan kada zaokružimo ime. Oni su trenutak kada odlučujemo kakvo društvo želimo graditi.
Ne moramo kopirati Srbiju. Naša historija, ustavno uređenje i političke okolnosti nisu isti. Ali možemo naučiti da nijedna promjena nije moguća bez građana koji su spremni preuzeti odgovornost za nju.Nijedna vlast ne bi smjela biti toliko sigurna u sebe da zaboravi kako joj je moć povjerena od građana. I nijedan narod ne bi smio toliko dugo vjerovati da nema izbora.
Čestitam Srbiji. A nama želim da se probudimo.
Roditelji studenata u Srbiji danas imaju mnogo razloga biti ponosni na djecu koja su pokazala istrajnost i građansku odgovornost. Njihov uspjeh nije garancija da će sve biti dobro, ali jeste dokaz da politička budućnost nije zauvijek zaključana.
Njima od srca čestitam.
A nama u Bosni i Hercegovini želim da jednom prestanemo slaviti tuđe promjene kao nešto što se nama nikada ne može dogoditi. Želim da se zapitamo zašto toliko lako povjerujemo da je odlazak jedino rješenje, a tako teško povjerujemo u snagu vlastitog glasa.
Želim da naša omladina ima razlog ostati, da naši profesori imaju slobodu govoriti, da naši radnici mogu živjeti od svog rada i da naši penzioneri ne moraju birati između dostojanstva i osnovnih potreba.Želim da prestanemo tražiti neprijatelje među komšijama, a počnemo tražiti odgovornost među onima kojima smo povjerili upravljanje državom.
I želim da napokon shvatimo da patriotizam nije samo zastava na balkonu, parola na skupu ili zakletva pred kamerama. Patriotizam je i borba za društvo u kojem čovjek može živjeti od svog rada, školovati djecu, liječiti se, slobodno govoriti i dočekati starost bez straha.
Ne znam jesmo li se umorili, razočarali ili smo predugo slušali da je sve uzalud. Znam samo da nijedna zemlja ne može napredovati ako njeni građani unaprijed odustanu od nje.
Zato još jednom čestitam studentima Srbije. Pokazali su da istrajnost, organizovanje i građanska odgovornost mogu otvoriti vrata političkoj promjeni.
A nama ostavljam pitanje koje ne bi smjelo ostati bez odgovora:
**Ako su oni odlučili da ne žele više živjeti po starom, zašto smo mi toliko dugo pristajali da se ništa suštinski ne promijeni?**
Hoćemo li i dalje pakovati kofere, čuvati nadu za neku drugu zemlju i čekati da se neko drugi izbori za ono što i sami zaslužujemo?
Ili ćemo konačno shvatiti da se dostojanstven život ne dobija na poklon, da se odgovornost ne može beskonačno prebacivati na druge i da promjena počinje on da kada građani prestanu vjerovati da su nemoćni?
Jer nije najveća tragedija kada narod ima lošu vlast.
**Najveća je tragedija kada narod povjeruje da bolju ne može imati.**
Teško nama sa nama — ako se ni nakon svega ne zapitamo šta još treba da se dogodi da bismo se probudili.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.