Mustafa Cerić: Mjera čovjeka je način na koji nosi vlast i način na koji podnosi njen gubitak

U nastavku prenosimo objavu uvaženog bivšeg reisa, efendije Mustafe Cerića:

“Kada ti svijet da moć, budi ponizan; kada ti je oduzme, budi strpljiv.” Šeikh Sa’di Širazi.

U toj jednoj rečenici sadržana je čitava filozofija vlasti, iskušenja i ljudskog dostojanstva. Za Bosnu, koja je kroz svoju historiju jednako upoznala i dane moći i dane poniženja, ova poruka ima gotovo zavjetni karakter.

Najveća opasnost za svakog čovjeka nije siromaštvo, nego oholost. Nije slabost ono što najčešće uništava narode, nego osjećaj da su postali nepogrešivi.

Kur’an zato ne upozorava najviše na siromašne, nego na one kojima je data vlast: “To su dani koje Mi među ljudima izmjenjujemo.” (Ali Imran, 140). Niko nema trajni monopol ni na pobjedu ni na vlast.Političar koji povjeruje da je država njegovo vlasništvo, vođa koji pomisli da je narod njegovo privatno biračko tijelo ili vjerski autoritet koji umisli da je istina njegovo vlasništvo – već je izgubio ono najvažnije: poniznost pred Bogom i odgovornost pred ljudima.

Prava vlast nije u tome da ti se ljudi klanjaju. Prava vlast je da možeš služiti ljudima, a da od njih ne tražiš pokornost sebi.

Ali Sa’di jednako duboko govori i onima kojima je vlast oduzeta.

Koliko ljudi nakon poraza izgube dostojanstvo? Koliko naroda nakon nepravde izgubi nadu? Koliko političara nakon izbornog poraza izgubi karakter?

Sa’di kaže: “Budi strpljiv.” To nije pasivnost. To nije predaja. To je moralna snaga čovjeka koji zna da vrijeme nije posljednji sudija.

Kur’an upravo zato uzdiže sabur gotovo na nivo najveće političke vrline: “Allah je zaista sa strpljivima.” (El-Bekare, 153)

Strpljenje znači ostati vjeran istini čak i onda kada ona trenutno ne pobjeđuje.

Bosna je kroz stoljeća izgubila mnogo toga. Izgubila je kraljevstvo. Izgubila je carstva. Izgubila je mnoge gradove. Izgubila je stotine hiljada života. Ali nije izgubila svoju dušu.

Zato što su najbolji među njenim sinovima i kćerima razumjeli upravo ovu Sa’dijevu pouku.

Kada su bili jaki, znali su da moć nije njihova nego Božija blagodat. Kada su bili slabi, znali su da očaj nije opcija. To je tajna bosanskog opstanka.

Današnji politički život gotovo svuda pati od iste bolesti. Ljudi žele vlast, ali ne žele odgovornost. Žele funkciju, ali ne žele služenje. Žele pobjedu, ali ne žele poniznost. A upravo tu počinje propast svake politike.

Svaka vlast koja zaboravi da je privremena već je počela padati. Svaki vođa koji misli da je nezamjenjiv već je zamijenjen u srcima ljudi.

Historija nije groblje poraženih. Historija je groblje oholih. Pouka budućim liderima BosneBosni danas ne trebaju samo sposobni političari. Trebaju joj ljudi koji razumiju da je vlast emanet, a ne privilegija. Da je funkcija služenje, a ne nagrada. Da je narod povjerenje, a ne izborna matematika. Da država nije plijen pobjednika nego zajednički dom svih njezinih građana.

Onaj ko Bosnu voli samo dok njome upravlja, zapravo ne voli Bosnu. Bosnu voli onaj koji joj ostaje vjeran i kada nema nikakvu funkciju.

Nije teško biti ponizan kada nemaš moć. Nije teško biti strpljiv kada sve ide dobro.

Pravo liderstvo počinje onda kada dobiješ vlast, a ostaneš skroman. I kada izgubiš vlast, a ostaneš dostojanstven. To su rijetki ljudi. Takvi ne ostavljaju samo mandate. Oni ostavljaju moralno naslijeđe.Sa’dijeva poruka danas zvuči kao zavjet svakom budućem bosanskom državniku, vjerskom vođi i javnom intelektualcu: Ako ti Bog podari moć, neka te ona ne uzdigne iznad ljudi. Ako ti je oduzme, neka te ne baci ispod vlastitog dostojanstva. Jer vlast nije mjera čovjeka. Mjera čovjeka je način na koji nosi vlast i način na koji podnosi njen gubitak.

To je put kojim se gradi povjerenje naroda, čuva dostojanstvo države i ostavlja trag koji ne blijedi s istekom mandata. To je put kojim Bosna može dobiti ne samo uspješne političare, nego mudre državnike – ljude koji će razumjeti da se istinska veličina ne mjeri brojem godina provedenih na vlasti, nego dubinom poniznosti pred Bogom, pravednosti prema ljudima i strpljenja u svakom iskušenju. Takvi lideri ne vladaju nad narodom; oni služe narodu. I upravo zato ostaju u njegovom trajnom poštovanju.