Cerić: Bošnjački političari probudite se! Najveći protivnik istine nije samo negiranje nego i naš nemar i naše neznanje

Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić uputio je kako ističe posljednje upozorenje političarima Bošnjacima da se uozbilje.

Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:

“Knjiga Amira Ahmića Pobjeda BiH – saradnja i naslijeđe Haškog tribunala nije knjiga koja se čita da bi se „ubijalo“ vrijeme, već je to knjiga koja se čita da bi se upamtilo za sva vremena šta je Bosna, ko su Bošnjaci te kakva je bila njihova sudbina u ratu pod udruženim zločinačkim poduhvatom i genocidom i kakva je njihovo pravo i obaveza u miru.

Imao sam privilegiju da 25. maja, na godišnjicu osnivanja Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haagu, budem jedan od promotora ove knjige zajedno s ljudima čiji profesionalni i životni putevi predstavljaju dio evropske i balkanske političke, pravne, medijske i sigurnosne historije: Stjepan Mesić, Ernest Petrič, Boro Kontić, Sejo Omeragić, Igor Podbregar i Ekrem Tucaković, urednik knjige.

Međutim, ono što je te večeri na mene ostavilo najdublji utisak nije bila samo knjiga. Bio je to bolan susret s jednim od najvećih paradoksa naše novije povijesti: bosanska država izvojevala je vojnu, moralnu i pravnu pobjedu mnogo veću nego što smo i sâmi svjesni. A onda činimo svjesno ili nesvjesno da tu pobjedu sâmi sebi učinimo nevidljivom.

Protivnici Bosne nastoje osporiti njenu istinu. To je očekivano. Ali nije očekivano, niti je oprostivo, da oni koji se zaklinju u Bosnu tu istinu ne poznaju, ne proučavaju, ne pretvaraju u državnu politiku i ne prenose novim generacijama. Tu prestaje pitanje neznanja, a počinje pitanje odgovornosti.

Tribunal o kojem premalo znamo, a previše proizvoljno govorimo

Ahmićeva knjiga nije samo memoarsko svjedočenje o saradnji bosanske države s Haškim tribunalom. Ona je dokument o tome kako je ta saradnja izgledala iznutra: u tišini institucija, pod političkim pritiscima, uz ograničena sredstva i često bez dovoljnog razumijevanja domaće javnosti.

Posebno je važno što su visoki dužnosnici Tribunala i gotovo svi tužioci čija su svjedočenja i ocjene zabilježeni u knjizi jasno prepoznali doprinos institucija bosanske države i bosanskog ureda pri Tribunalu. Podrška predsjednice Mehanizma i glavnog tužioca objavljivanju ove knjige dodatna je potvrda njena značaja. To nije mala stvar. To je međunarodno priznanje da su ljudi iz bosanske države, često daleko od kamera i političkih govornica, dali presudan doprinos prikupljanju i čuvanju dokaza na temelju kojih su donesene neke od najvažnijih presuda u historiji međunarodnog krivičnog prava.

Amir Ahmić nije historiju sveo na nekoliko poznatih političkih imena. On nije zaboravio ljude koji nisu stajali pred kamerama, ali su stajali pred ogromnom odgovornošću. Žrtve. Svjedoci. Udruženja. Državne institucije. Novinari. Pravnici. Sigurnosne službe. Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bošnjački članovi Predsjedništva bosanske države. I brojni drugi ljudi koji su, svako na svoj način, omogućili da međunarodna pravda dođe do dokaza bez kojih ne bi bilo ni presuda. Upravo je to jedna od najvećih vrijednosti ove knjige: ona vraća dug ljudima čiji je rad bio ugrađen u međunarodnu pravdu, ali čija su imena često ostala izvan službenog pamćenja.

Presude nisu političke parole

Čitajući knjigu, ponovo sam se suočio s jednim od najvažnijih pravnih pojmova u jurisprudenciji Haškog tribunala — udruženim zločinačkim poduhvatom, odnosno UZP-om — kao i s pravnim utvrđivanjem međunarodnog karaktera sukoba u državi Bosni i Hercegovini.

Zašto je to toliko važno? Važno je zato što udruženi zločinački poduhvat nije politička parola, medijska konstrukcija niti etiketa koju bilo ko može proizvoljno lijepiti svojim protivnicima. To je pravna doktrina koja je razvijana i primjenjivana u sudskim postupcima, sa svojim preciznim elementima, dokaznim standardima i pravnim granicama.

Presude Tribunala pokazale su kako politički projekti, državne strukture, vojske, policije i sigurnosni aparati mogu biti povezani u ostvarivanju zajedničkih zločinačkih ciljeva. U predmetima koji se odnose na rukovodstva bosanskih Srba i bosanskih Hrvata detaljno su razmatrane političke, vojne i sigurnosne veze, kao i uloge Beograda i Zagreba u odnosu na njihove strukture u državi Bosni i Hercegovini.

Tribunal je u brojnim konkretnim predmetima utvrđivao međunarodni karakter sukoba, odnose kontrole, organizacijsku povezanost i ulogu susjednih država. Činio je to na temelju dokumenata, svjedočenja, vojnih naredbi, političkih odluka i drugih dokaza izvedenih u sudskim postupcima.

Dakle, nije riječ o našoj želji da prošlost izgleda ovako ili onako. Riječ je o činjenicama ispitanim pred međunarodnim sudom. Agresija i genocid u Bosni i Hercegovini ne mogu se objasniti jednom rečenicom niti jednom presudom. Ali se ne smije ni prekrivati maglom političkih fraza. Ne može se istina svesti na tvrdnju da su se „tri strane međusobno sukobile“, kao da su sve tri imale isti pravni položaj, iste političke ciljeve i isti odnos prema državi Bosni i Hercegovini.

Nisu. Postojala je međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina, njene legalne institucije i Armija Republike Bosne i Hercegovine koja je branila njen državni kontinuitet, teritorijalni integritet i stanovništvo. Nasuprot njima djelovale su političke, vojne i paravojne strukture koje su nastojale podijeliti bosansku državu i dijelove njene teritorije pripojiti susjednim državama. Brisanje te razlike nije pomirenje. To je falsificiranje.

Pet vojski, dvije susjedne države i jedna opasna obmana

U javnosti se i danas govori o „tri vojske“ koje su navodno ravnopravno ratovale jedna protiv druge. Stvarnost je bila mnogo složenija. Naime, na teritoriji bosanske države djelovale su različite vojne i paravojne formacije: Armija Republike Bosne i Hercegovine, Vojska Republike Srpske, Hrvatsko vijeće obrane, jedinice i strukture povezane sa Srbijom i Hrvatskom, kao i vojno-politička tvorevina Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni, koja je sarađivala sa snagama bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.

Zato izraz „bratoubilački rat“ ne može biti opći naziv za ono što se dogodilo u bosanskoj državi. Taj izraz može opisati određene lokalne sukobe, tragedije i izdaje, ali ne može zamijeniti pravno i historijsko određenje rata. Kada se sve proglasi „bratoubilaštvom“, tada nestaju agresija i odbrana, nestaju legalitet i pobuna, nestaju žrtva i zločinac, nestaju projekti podjele i oni koji su branili cjelovitost bosanske države. A kada izbrišete razliku između onoga ko napada i onoga ko se brani, vi niste uspostavili mir. Samo ste laž prekrili šutnjom.

Alija Izetbegović i kontinuitet državotvorne politike

Jedna od važnih vrijednosti Ahmićeve knjige jeste i to što ne pokušava pisati historiju prema potrebama današnjih političkih frakcija. U njoj Alija Izetbegović zauzima mjesto koje mu pripada u političkoj i državnoj borbi za opstanak bosanske države. Govori se o bošnjačkoj politici, njenim dilemama, kontinuitetima, teškim odlukama i doprinosima. Govori se i o Srebrenici, međunarodnom priznanju genocida, o Rezoluciji Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici (2009), o Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (2024) te o institucijama i ljudima koji su, u različitim razdobljima, održavali kontinuitet borbe za istinu.

O odlukama Alije Izetbegovića može se raspravljati. Nijedna ozbiljna historijska ličnost nije izvan kritičkog propitivanja. Ali postoji razlika između odgovorne kritike i političkog samoporicanja. Kritika analizira činjenice da bi iz njih izvukla pouku. Samoporicanje uništava činjenice da bi zadovoljilo dnevnu političku mržnju. Bošnjačka politika mora jednom naučiti da se državotvorni kontinuitet ne gradi tako što svaka nova garnitura počinje historiju od sebe, a sve prije sebe proglašava pogrešnim, bezvrijednim ili sumnjivim. Narod koji svaki put ruši vlastite temelje ne može se čuditi što mu drugi projektiraju krov.

Najveći protivnik istine nije samo negiranje nego i naš nemar i naše neznanje

Tri decenije nakon osnivanja Haškog tribunala, najveći protivnik njegova naslijeđa nije samo organizirano negiranje zločina i genocida. Jednako je opasan naš nemar i naše neznanje o onome što je pred tim Tribunalom dokazano. Negatori znaju šta žele sakriti. A znamo li mi šta smo dužni čuvati? Oni ulažu u revizionizam, institute, medije, diplomatske mreže, obrazovne programe i sistematsko ponavljanje svojih konstrukcija. Mi se često zadovoljavamo prigodnim govorom, godišnjicom, televizijskim nastupom i kratkotrajnom reakcijom na novu provokaciju. Oni rade dugoročno. Mi reagiramo dnevno. Oni svoju političku laž pretvaraju u sistem. Mi svoju sudski dokazanu istinu ostavljamo bez sistema. To više nije samo propust. To je moralna i politička neodgovornost.

Država se ne brani samo vojskom kada izbije rat. Država se u miru brani znanjem, institucijama, obrazovanjem, arhivima, diplomatijom, kulturom pamćenja i političkom sposobnošću da vlastitu istinu pretvori u trajnu međunarodnu činjenicu. Presuda koju niko ne pročita ostaje zatvorena u sudskom arhivu.Dokument koji se ne proučava postaje nijemi papir. Istina koja se ne prenosi novoj generaciji prepušta javni prostor laži.

Poruka bošnjačkim političarima: probudite se!

Zato je ova Ahmićeva knjiga mnogo više od svjedočenja o jednom tribunalu. Ona je ogledalo bošnjačke političke nezrelosti i poziv na državničko buđenje. Bošnjački političari moraju prestati misliti da je njihova glavna zadaća pobijediti jedni druge. Dok se oni međusobno iscrpljuju u sitnim obračunima, tuđi projekti velikodušno im ostavljaju pravo da se svađaju — pod uvjetom da ne razviju ozbiljnu državnu strategiju.Nije državnik onaj ko najglasnije govori o Bosni. Državnik je onaj ko zna šta treba učiniti da Bosna bude sigurnija za deset, dvadeset i pedeset godina. Nije patriotizam vikati da volite državu. Patriotizam je izgraditi instituciju koja će je nadživjeti.

Nije odgovornost položiti cvijeće jednom godišnje. Odgovornost je osigurati da se presude, dokumenti i svjedočanstva izučavaju u školama, na univerzitetima, u diplomatskoj službi, pravosuđu, vojsci, policiji i državnoj upravi.

Bošnjačkim političarima mora biti jasno: narod im nije dao povjerenje da bi se bavili isključivo vlastitim položajima, stranačkim nadmetanjima, rodbinskim interesima i izbornim računima. Povjerena im je odgovornost za biološki opstanak naroda, teritorijalni integritet države, institucionalno pamćenje i pravo budućih generacija da žive slobodno, sigurno i uspravno.

Vlast nije plijen. Vlast je emanet. Funkcija nije priznanje nečijoj veličini. Funkcija je teret odgovornosti. Mandat nije vrijeme za osobnu promociju. Mandat je ograničeni rok u kojem političar mora ostaviti državu jačom nego što ju je zatekao. Ko to ne razumije, možda može biti stranački prvak, ali ne može biti državnik.

Knjiga koju moraju čitati škole — i politika

Ako postoji jedna preporuka koja se nameće nakon čitanja Ahmićeve knjige, ona je jednostavna: ova knjiga Bošnjaci moraju čitati i pamtiti. Ne samo historičari i pravnici. Ne samo ratni veterani i neposredni sudionici događaja. Moraju je čitati učenici u srednjim školama i studenti na univerzitetima. Moraju je čitati diplomate, novinari, profesori, državni službenici i svi koji javno govore o agresiji na bosansku državu i genocidu nad Bošnjacima. Ali prije svih trebaju je čitati bošnjački/bosanski političari.

Generacije koje danas odrastaju ne smiju biti prepuštene društvenim mrežama, proizvoljnim političkim govorima i dnevnopolitičkim svađama kada trebaju razumjeti šta se dogodilo njihovoj zemlji između 1992. i 1995. godine. Ako imamo dokumentirano naslijeđe Haškog tribunala, zašto ga sistematski ne koristimo? Ako su međunarodni sudovi decenijama utvrđivali činjenice, zašto ih u našim obrazovnim institucijama još uvijek tretiramo kao neugodnu temu? Ako postoje pravosnažne presude, zašto ih ne izučavamo? Ako postoji iskustvo ljudi koji su sarađivali s Tribunalom, zašto ga ne prenosimo novim generacijama? Ako znamo da se historijski revizionizam planski širi, zašto na njega još uvijek odgovaramo improvizacijom?

Odgovor na ova pitanja više nije akademski. On je državnički. On određuje hoće li bosanska država biti subjekt vlastite povijesti ili predmet tuđih interpretacija.

Ne moramo se slagati o svemu, ali moramo znati šta je dokazano

Ne moramo imati isto mišljenje o svakoj političkoj odluci, svakom potezu Alije Izetbegovića, svakoj instituciji ili svakom ratnom događaju. Demokratsko društvo ne traži jednoumlje. Ali moramo uspostaviti minimum zajedničkog poštovanja prema činjenicama koje su dokazane pred međunarodnim sudovima. Bez toga nema ozbiljne političke rasprave. Postoji samo buka.

Ako prihvatimo sudski utvrđene činjenice kao polazište, nećemo svakih nekoliko godina iznova dokazivati da su postojali planovi podjele bosanske države, organizirane političke i vojne strukture, logori, progoni, masovna ubistva, genocid i uloga susjednih država. Nećemo svaki put počinjati od nule. Moći ćemo se baviti onim što je, nakon svih presuda, ostalo pred nama: izgradnjom pravedne, sigurne i funkcionalne bosanske države.

Vrijeme je da pobjeda postane odgovornost

Knjiga Pobjeda BiH – saradnja i naslijeđe Haškog tribunala govori o tome šta smo kao država uspjeli sačuvati, šta smo pred međunarodnom pravdom dokazali i šta, na vlastitu štetu, još uvijek nismo naučili. Bosanska država nema više vremena da neprestano sudi vlastitoj prošlosti kao da presude ne postoje. Presude su donesene. Dokumenti postoje. Činjenice su utvrđene. Pravno naslijeđe je pred nama. Sada je pitanje imamo li političku zrelost da ga pretvorimo u državnu svijest, obrazovnu obavezu, diplomatski argument i moralni zavjet budućim generacijama.

Zato poručujem bošnjačkim političarima: probudite se!

Prestanite trošiti snagu naroda na međusobna poniženja. Prestanite mjeriti veličinu Bosne veličinom vlastite stranke. Prestanite misliti da će drugi čuvati našu istinu ako je mi sâmi ne poznajemo, ne branimo i ne prenosimo. Preuzmite odgovornost za narod koji je preživio genocid i za državu koja je preživjela udružene projekte njena uništenja.

Jer pobjeda nije samo ono što je izvojevano na bojnom polju ili potvrđeno u sudnici. Pobjeda je tek onda potpuna kada je narod razumije, kada je država institucionalizira i kada je politika zna pretvoriti u sigurniju budućnost. Država koja ne poznaje vlastito pravno naslijeđe osuđena je da se stalno vraća na optuženičku klupu vlastite prošlosti. A bosanska državaviše nema vremena za to.

Upamtimo, Bosna je svoju istinu dokazala pred svijetom. Sada njeni političari moraju dokazati da su je dostojni.