U nastavku prenosimo objavu uvaženog bivšeg reisa, efendije Mustafe Cerića:
„Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Mnogo idiota su politička partija.“ — izreka koja se pripisuje Franzu Kafki.
Jedan čovjek koji ne zna može biti neznalica. To još nije tragedija. Neznanje se može priznati, znanje se može steći, a čovjek se može promijeniti.
Dva čovjeka koja ne znaju mogu jedan drugoga upozoriti na vlastite granice. Ako imaju skromnosti, mogu zajedno pronaći nekoga ko zna. Ni to još nije nesreća.
Ali kada se mnogo neznanja udruži, propiše statut, izabere predsjednika, postavi glasnogovornika, napravi pečat i proglasi sebe glasom naroda — tada glupost prestaje biti osobna slabost i postaje politička snaga.U njoj hodnici vlasti nemaju izlaza, ali imaju bezbroj vrata. Iza svakih vrata sjedi nova komisija koja nije nadležna za ono zbog čega je osnovana. Svako ima funkciju, ali niko nema odgovornost. Svi imaju pravo da govore, ali niko nema obavezu da misli. Odluke se donose jednoglasno upravo zato što ih niko nije razumio.
Građanin ulazi u takav sistem kao čovjek s imenom i prezimenom, a izlazi kao broj predmeta. Došao je po pravdu, a dobio potvrdu da je zahtjev za pravdom uredno zaprimljen. Pitao je ko je odgovoran, a odgovoreno mu je da će se o odgovornosti raspravljati na sljedećoj sjednici. Ta sjednica, naravno, nikada ne dolazi, jer bi njen dolazak mogao poremetiti uredno funkcioniranje neodgovornosti.
Politička partija sama po sebi nije društveno zlo. Ona bi trebala biti zajednica ljudi okupljenih oko ideje općeg dobra. Problem nastaje kada ideja iščezne, a ostane samo zajednički interes; kada se sposobnost zamijeni poslušnošću, savjest partijskom disciplinom, a služenje narodu služenjem partijskom vrhu.Tada se ne okupljaju najbolji da bi služili svima, nego se okupljaju prosječni da bi jedni drugima potvrdili da su najbolji.
U takvom poretku pametan čovjek nije poželjan jer postavlja pitanja. Pošten čovjek je još manje poželjan jer podsjeća na obećanja. Slobodan čovjek je opasan jer ga nije moguće ucijeniti funkcijom. Najpoželjniji je onaj koji malo zna, mnogo duguje i ni u šta ne sumnja. On neće pitati zašto se nešto radi. Pitat će samo gdje treba potpisati.
Tako nastaje partijska inteligencija: sposobnost da se svaka greška vođe protumači kao mudrost, svaki poraz kao pobjeda, svaka izdaja kao kompromis, a svaka krađa kao snalažljivost.
I nije najveći problem to što takva politika laže narod. Veći je problem što s vremenom počinje vjerovati vlastitim lažima. Kada laž ponovi jedan čovjek, moguće ju je razotkriti. Kada je ponovi hiljadu partijskih usta, ona dobije saopćenje, konferenciju za štampu, televizijski termin i aplauz iz prvog reda. Tada istina više nije ono što se dogodilo, nego ono što je stranka odlučila da se dogodilo.
Ali Kafka nas ne upozorava samo na političke partije. On nas upozorava na opasnost organizirane gluposti.
Pojedinačna glupost ima ograničen domet. Organizirana glupost raspolaže budžetom, medijima, javnim ustanovama i službenim automobilima. Ona zapošljava novu glupost, nagrađuje poslušnost, protjeruje znanje i na kraju raspisuje konkurs na kojem je unaprijed izabran kandidat koji najbolje ispunjava uvjet da ne bude bolji od onoga ko ga bira.
Takav sistem ne boji se neuspjeha. On se boji uspješnih ljudi. Ne boji se kriminala koliko se boji karaktera. Kriminalac se može kontrolirati dosjeom; čovjeka s karakterom nije moguće držati na uzici.
Zbog toga je najteži zadatak odgovorne politike spriječiti pretvaranje zajedništva u čopor, odanosti u slijepu poslušnost i većine u dokaz istine.
Jer većina nije uvijek mudra samo zato što je većina. Mnogo ljudi može zajedno pogriješiti. Masa može glasno aplaudirati vlastitoj propasti. Historija je puna trgova na kojima su hiljade ljudi klicale čovjeku koji ih je vodio prema ponoru. Broj podignutih ruku nikada nije bio zamjena za čistu savjest.
U demokraciji političke partije su potrebne, ali ne smiju postati važnije od države. Stranačka iskaznica ne smije biti vrednija od diplome, sposobnosti i poštenja. Partija ne smije biti porodica koja se hrani državom, dok stvarne porodice napuštaju zemlju. Ona ne smije biti zavod za zapošljavanje poslušnih, sud za kažnjavanje neposlušnih i oltar pred kojim se žrtvuje javno dobro.
Narod koji želi slobodu mora naučiti razlikovati organizaciju od organizirane obmane. Nije svaka složnost vrlina. Postoji složnost časnih ljudi oko dobra, ali postoji i složnost interesnih ljudi oko plijena. Prva gradi državu; druga je jede iznutra, uvijek zaklinjući se da je spašava.
Zato pouka ove Kafkine opservacije nije da su svi političari idioti niti da su sve političke partije besmislene. Pouka je ozbiljnija: glupost postaje opasna kada dobije kolektivni identitet, političko opravdanje i institucionalnu zaštitu.
Protiv jednog idiota moguće je boriti se argumentom.
Protiv dvojice možda strpljenjem. Ali protiv gluposti koja je postala sistem nije dovoljna dosjetka. Potrebni su obrazovanje, slobodni ljudi, neovisne institucije, moralna hrabrost i javnost koja ne pristaje da joj se poslušnost prodaje kao patriotizam.
Na kraju, nije najvažnije koliko članova ima jedna politička partija. Važnije je koliko u njoj ima ljudi koji se usuđuju misliti vlastitom glavom, govoriti istinu vlastitom vođi i staviti opće dobro iznad osobne koristi.Jer tamo gdje svi misle isto, vrlo je moguće da niko zapravo ne misli.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.