Da su se neki, u minulom ratu, borili ovakvim žarom kakvim se danas bore za mandat u nekoj od fotelja bosanskohercegovačke vlasti, ko zna gdje bi nam bio kraj.
Kao čovjek ne mogu se radovati ničijoj smrti, pa ni smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Madića, nešto je što mi je prvo palo nakon vijesti da je umro u haškoj pritvorskoj jedinici gdje je čekao da bude upućen u neki od zatvora gdje je trebao nastaviti izdržavanjew doživotne kazne.
Više puta javno izneseni stav vezan za njegov san o tome da Republika Srpska i Srbija budu dio jedne državne zajednice Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, ponovio je i nedavno u svom obraćanju na manifestaciji vezanoj za obilježavanje godišnjice „Oluje“.
Ljeto je. Hiljade Bosanaca i Hercegovaca krenule su prema Jadranu, noseći u gepeku suncobrane, paštete, lubenice… i nadu da će makar desetak dana zaboraviti svakodnevne brige.
Nakon Drugog svjetskog rata patriotizam građana bio je na izuzetno visokom nivou.
Hiljadu puta, kada bismo zapali u neku tešku životnu situaciju, sjetili bismo se one narodne: „Brigo moja, pređi na drugoga.“
Kad se neke pjesme, poput „Čavoglava“ Marka Perkovića Thompsona, izvuku iz konteksta vremena u kojem su nastajale, uvijek se pronađe povod za nove političke sukobe, međunacionalna prepucavanja i širenje nepovjerenja među ljudima koji bi trebali graditi zajedničku budućnost.
Nekada su se ljudi iskreno radovali uspjehu svojih komšija, prijatelja i poznanika.
Više od tri decenije nakon završetka odbrambeno-oslobodilačkoh rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine, pitanje nestalih osoba ostaje jedna od najvećih otvorenih rana bosanskohercegovačkog društva.
Ima ljudi kojima sve tuđe smeta i koji bi, zarad svoje sujete, po onoj narodnoj: „Nek komšiji crkne krava“, bili spremni potopiti sve oko sebe, samo da ne gledaju tuđi uspjeh.
Petog decembra 1992. godine, nakon sedam mjeseci mog prinudnog zatočenja u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći, iz „živog štita“ u kojem su nas agresori, u napadu na linije boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, gurali ispred sebe, uspio sam, zajedno sa svojim sapatnikom Nezirom Huruzom iz Krupca, prebjeći na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike
Bosne i Hercegovine.
Za brojne Vogošćane, pa i mene, 23. februar 1996. godine, kada je okupirani dio Vogošće vraćen u ustavno-pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine, bio je dan koji je mirisao na povratak dostojanstva. Bio je to početak ostvarenja dugo sanjanog sna – povratka na vlastito ognjište, na prag sa kojeg smo prognani silinom agresije koja se poput tamnog oblaka nadvila nad Bosnu i Hercegovinu.
Izvještaj o realizaciji prioritetnih infrastrukturnih projekata u protekloj godini još jednom je ogolio stvarnost s kojom se građani Vogošće suočavaju već godinama.
Ima li Bosna i Hercegovina šansu da preživi?
O Bosni i Hercegovini i aktuelnoj političkoj situaciji sve se manje priča.
Postoje životi koji su sami po sebi knjige. U njima se, bez poglavlja i interpunkcije, smjenjuju stradanje i nada, bol i pjesma, satira i suza. Takav je život Eseta Muračevića – pisca, pjesnika, novinara, publiciste, slikara i karikaturiste, rođenog 3. januara 1955. godine u Peševićima kod Zenice, koji od 1965. godine živi i radi na području sarajevske općine Vogošća.
Kao svojevrsni poklon svojoj domovini Bosni i Hercegovini, publicista Eset Muračević objavio je novo, dopunjeno, izdanje stihozbirke „Zapis o Bosni“, koje će biti poklonjeno školskim bibliotekama.
Prije nekoliko mjeseci pozornost javnosti skrenuli smo na problem sa kojim se suočavaju korisnici parking prostora ispred zgrade nekadašnjeg vogošćanskog hotela “Biokovo”.
Snaga i obraz većine mjere se po tome kako se odnose prema manjinama s kojima žive. Ako ih ignorišu – onda ni snage ni obraza nema.
“Aleksandar Vučić podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike Srbije”, ekskluzivna je vijest koju sam jutros čuo a prenose je sve radio i televizijske stanice širom planete, doviknuo je Franjo Milošević svom komšiji Slobodanu Tuđmanu.