Kao čovjek ne mogu se radovati ničijoj smrti, pa ni smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Madića, nešto je što mi je prvo palo nakon vijesti da je umro u haškoj pritvorskoj jedinici gdje je čekao da bude upućen u neki od zatvora gdje je trebao nastaviti izdržavanjew doživotne kazne.
Više puta javno izneseni stav vezan za njegov san o tome da Republika Srpska i Srbija budu dio jedne državne zajednice Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, ponovio je i nedavno u svom obraćanju na manifestaciji vezanoj za obilježavanje godišnjice „Oluje“.
Ljeto je. Hiljade Bosanaca i Hercegovaca krenule su prema Jadranu, noseći u gepeku suncobrane, paštete, lubenice… i nadu da će makar desetak dana zaboraviti svakodnevne brige.
Nakon Drugog svjetskog rata patriotizam građana bio je na izuzetno visokom nivou.
Hiljadu puta, kada bismo zapali u neku tešku životnu situaciju, sjetili bismo se one narodne: „Brigo moja, pređi na drugoga.“
Kad se neke pjesme, poput „Čavoglava“ Marka Perkovića Thompsona, izvuku iz konteksta vremena u kojem su nastajale, uvijek se pronađe povod za nove političke sukobe, međunacionalna prepucavanja i širenje nepovjerenja među ljudima koji bi trebali graditi zajedničku budućnost.
Nekada su se ljudi iskreno radovali uspjehu svojih komšija, prijatelja i poznanika.
Više od tri decenije nakon završetka odbrambeno-oslobodilačkoh rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine, pitanje nestalih osoba ostaje jedna od najvećih otvorenih rana bosanskohercegovačkog društva.
Ima ljudi kojima sve tuđe smeta i koji bi, zarad svoje sujete, po onoj narodnoj: „Nek komšiji crkne krava“, bili spremni potopiti sve oko sebe, samo da ne gledaju tuđi uspjeh.
Petog decembra 1992. godine, nakon sedam mjeseci mog prinudnog zatočenja u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći, iz „živog štita“ u kojem su nas agresori, u napadu na linije boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, gurali ispred sebe, uspio sam, zajedno sa svojim sapatnikom Nezirom Huruzom iz Krupca, prebjeći na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike
Bosne i Hercegovine.
Za brojne Vogošćane, pa i mene, 23. februar 1996. godine, kada je okupirani dio Vogošće vraćen u ustavno-pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine, bio je dan koji je mirisao na povratak dostojanstva. Bio je to početak ostvarenja dugo sanjanog sna – povratka na vlastito ognjište, na prag sa kojeg smo prognani silinom agresije koja se poput tamnog oblaka nadvila nad Bosnu i Hercegovinu.
Izvještaj o realizaciji prioritetnih infrastrukturnih projekata u protekloj godini još jednom je ogolio stvarnost s kojom se građani Vogošće suočavaju već godinama.
Ima li Bosna i Hercegovina šansu da preživi?
O Bosni i Hercegovini i aktuelnoj političkoj situaciji sve se manje priča.
Postoje životi koji su sami po sebi knjige. U njima se, bez poglavlja i interpunkcije, smjenjuju stradanje i nada, bol i pjesma, satira i suza. Takav je život Eseta Muračevića – pisca, pjesnika, novinara, publiciste, slikara i karikaturiste, rođenog 3. januara 1955. godine u Peševićima kod Zenice, koji od 1965. godine živi i radi na području sarajevske općine Vogošća.
Kao svojevrsni poklon svojoj domovini Bosni i Hercegovini, publicista Eset Muračević objavio je novo, dopunjeno, izdanje stihozbirke „Zapis o Bosni“, koje će biti poklonjeno školskim bibliotekama.
Prije nekoliko mjeseci pozornost javnosti skrenuli smo na problem sa kojim se suočavaju korisnici parking prostora ispred zgrade nekadašnjeg vogošćanskog hotela “Biokovo”.
Snaga i obraz većine mjere se po tome kako se odnose prema manjinama s kojima žive. Ako ih ignorišu – onda ni snage ni obraza nema.
“Aleksandar Vučić podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike Srbije”, ekskluzivna je vijest koju sam jutros čuo a prenose je sve radio i televizijske stanice širom planete, doviknuo je Franjo Milošević svom komšiji Slobodanu Tuđmanu.
Sezona požara u Bosni i Hecegovini i njenom okruženju još uvijek nije počela a sve u njoj i oko nje vri i gori. Svi bi što šta da mijenjaju ali da neko drugi, umjesto njih, vadi kestenje iz vatre.