Stih „Herceg-Bosno, srce ponosno“ dio je njegove pjesme „Lijepa li si“, objavljene 2002. godine. Dok jedni u njemu vide izraz regionalnog identiteta i emocije, drugi ga doživljavaju kao političku provokaciju. I tu počinje priča koja se u Bosni i Hercegovini uporno ponavlja ne raspravlja se o stvarnim problemima građana, već o pjesmama, stihovima i pjevačima.
Posebno je zanimljivo da mnogima koji se danas predstavljaju kao najveći zaštitnici države i njeni „dežurni domoljubi“ ne smetaju nazivi brojnih institucija koje godinama nose prefiks ili naziv „Herceg-Bosna“. Ne smeta im postojanje Elektroprivrede „Herceg Bosne“, ne smeta im televizija „Herceg-Bosna“, ne smetaju im „dvije škole pod jednim krovom“ niti niz drugih ustanova i organizacija kojima su upravo političke strukture, često bliske tim istim „domoljubima“, svojevremeno dale ili odobrile takva imena.
Ali zato problem postaje pjesma.
Tada se odjednom otvaraju pitanja patriotizma, ugroženosti države, zaštite nacionalnog dostojanstva i sličnih velikih tema koje dobro zvuče pred kamerama i na društvenim mrežama. Tada počinju pozivi na zabrane koncerata, zabrane nastupa i zabrane pjevanja određenih pjesama.
A historija nas uči da zabrane gotovo nikada nisu riješile problem koji su navodno trebale riješiti.
Naprotiv.
Svaki put kada neko iz političkih razloga traži zabranu nečijeg nastupa, tom izvođaču pravi reklamu koju ni najbolji marketinški stručnjaci ne bi mogli osmisliti. Ljudi po prirodi reagiraju na zabrane. Što im više govorite šta ne smiju slušati, gledati ili pjevati, to će veći broj njih upravo to poželjeti.
Najava ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića da će tražiti zabranu koncerta Jelene Karleuše u Sarajevu vjerovatno je više obradovala njen marketinški tim koji je dobio veću reklamnu kampanju veću čak i od one da su oni obnaženim fotografijama ove persone oblijepili cijelo Sarajevo.
Odjednom se o koncertu počelo govoriti mnogo više nego što bi se govorilo da nikakve zabrane nisu ni spomenute.
Konakoviću nije smetalo to kada je svojevremeno u sred Sarajeva pjevao Aca Lukas, kum Cece i Željka Ražnatovića, niti Miroslav Ilić, izvođač pjesme sa stihovima „…Morem plovi jedna barka i u barcu kralja Petra majka…“
Slično se godinama događa i sa Thompsonom. Svaki poziv na zabranu njegovih koncerata ili pjesama automatski proizvodi novu medijsku pažnju, dodatnu popularnost i još veću zainteresovanost publike.
Još je veći problem što takvi postupci proizvode političke posljedice koje se mnogo manje vide od novinskih naslova.
Kada političari i samozvani čuvari patriotizma počnu određivati koje su pjesme poželjne, a koje nisu, oni zapravo ne jačaju Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, oni pomažu onima koji ovu zemlju ne vole.
Paradoks je da upravo oni koji najglasnije govore o ljubavi prema Bosni i Hercegovini često svojim postupcima daju argumente onima koji ovu zemlju ne vole. Kada se iz Sarajeva šalju poruke zabrana i političkih obračuna zbog pjesama, to postaje savršen materijal za sve one koji žele dokazivati da u Bosni i Hercegovini nema mjesta za različitosti, da je suživot nemoguć i da su podjele trajno stanje.
Svaka zabrana postaje argument više za one koji tvrde da u Bosni i Hercegovini nema slobode, da je nemoguće uvažavati različitosti i da zajednički život postoji samo u političkim govorima. Tako „dežurni domoljubi“, često nesvjesno, nabacuju loptu upravo onima koji jedva čekaju razlog da dodatno osporavaju Bosnu i Hercegovinu i njene institucije.
U zemlji u kojoj ljudi decenijama žive jedni pored drugih, u kojoj postoje brojne podjele koje nikada nisu do kraja prevaziđene, najmanje što je potrebno jeste proizvodnja novih sukoba oko muzike.
Jer, ako ćemo iskreno, međunacionalne odnose nisu narušile pjesme. Nisu ih narušili ni koncerti. Nisu ih narušili stihovi koje neko voli, a neko ne voli.
Mnogo veću štetu proizveli su loša politika, neispunjena obećanja, korupcija, siromaštvo i stalno održavanje atmosfere sukoba iz koje pojedini političari crpe svoju popularnost.
Zato je mnogo lakše raspravljati o pjevačima nego objasniti zašto mladi odlaze iz zemlje. Lakše je zabranjivati koncerte nego otvarati radna mjesta. Lakše je voditi medijske ratove oko stihova nego ponuditi građanima ozbiljna rješenja za svakodnevne probleme.
Nemam namjeru braniti ni Thompsona, ni Karleušu, ni Acu Lukasa, ni Miroslava Ilića. Riječ je o ljudima koji imaju dovoljno publike, novca i medijskog prostora da se sami brane.
Ali imam namjeru braniti pravo na zdrav razum.
Problem postaje politika koja od muzike pravi bojno polje.
Idu izbori. Treba „čvaknuti“ poneki politički poen. Treba se predstaviti kao zaštitnik naroda, identiteta i države. Međutim, stvarni patriotizam ne pokazuje se zabranama, nego sposobnošću da se gradi društvo u kojem ljudi mogu živjeti zajedno čak i onda kada slušaju različite pjesme, navijaju za različite klubove ili imaju različita politička uvjerenja.
Pozivi na zabrane ne gase inat.
Oni ga bude.
A kada inat proradi na ovim prostorima, onda ni onima koji zabrane traže, ni onima kojima su zabrane namijenjene, više nije do pjesme. Tada svi gube, a Bosna i Hercegovina ponovo ostaje talac bespotrebnih podjela koje su joj najmanje potrebne.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.