I TO JE ŽIVOT Nek komšiji crkne krava

Njima je najveća nesreća vlastiti neuspjeh, a najveća uvreda kada neko drugi napreduje, stvara, gradi i ostvaruje svoje ciljeve.

Zbog čega smo takvi, teško je znati.

Možda je to naslijeđe vremena u kojima se više gledalo šta ima komšija nego šta nedostaje nama samima. Možda je to posljedica nezadovoljstva vlastitim životom, pa nam tuđa sreća postaje ogledalo koje pokazuje ono što sami nismo ostvarili.

Umjesto da nas nečiji uspjeh motiviše, često ga doživljavamo kao prijetnju. Umjesto da učimo od onih koji su uspjeli, tražimo mane njihovom radu, sreći ili okolnostima.

Lakše je umanjiti tuđi uspjeh nego uložiti trud da ostvarimo vlastiti.

A istina je jednostavna: ako je samo meni dobro, a svima oko mene nije, ni za mene neće biti prave sreće.

Čovjek živi među ljudima i dijeli s njima i dobro i zlo. Društvo napreduje onda kada se radujemo uspjehu jedni drugih, kada pružimo podršku umjesto zavisti i kada shvatimo da tuđi uspjeh ništa ne oduzima nama.

Naše naravi često nas navode da previše vremena provodimo gledajući preko ograde. Brojimo tuđe uspjehe, procjenjujemo tuđe kuće, automobile, poslove i živote, a zaboravljamo da se sreća ne nalazi u komšijinom dvorištu. Ona se nalazi u našem vlastitom.

Obično u tuđe avlije gledaju oni koji svoje dvorište ne znaju urediti.

Oni koji su zaokupljeni vlastitim radom, porodicom, snovima i planovima nemaju vremena da se bave tuđim životima. Znaju da je svaki čovjek odgovoran za svoj put i da se uspjeh ne gradi zavišću nego trudom, strpljenjem i upornošću.

Kada bismo manje gledali šta drugi imaju, a više cijenili ono što imamo sami, bilo bi manje gorčine među ljudima. Kada bismo tuđi uspjeh doživljavali kao dokaz da je uspjeh moguć, a ne kao razlog za zavist, živjeli bismo mirnije i sretnije.

Sreća nije u tome da komšiji crkne krava.

Sreća je kada i komšijine i naše krave budu zdrave, kada svako od svog rada može pošteno živjeti i kada čovjek pronađe mir u vlastitom dvorištu, a ne nemir u tuđem.

I to je život.