FOTELJE

Možda bi izlaz Bosne i Hercegovine, sem Neuma, bio i u nekom od mjesta na obali Crnog mora.

    Odakle nekima tolika strast i želja da po svaku cijenu sjednu u neku od fotelja pa da počnu da „vedre i oblače“?

    Šta je to što čovjeka toliko privuče vlasti da je spreman promijeniti stranku, političke stavove, društvo, pa ponekad i vlastita ranija uvjerenja, samo da bi se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme?

    A fotelja, izgleda, nikad dovoljno.

    Što je više nivoa vlasti, institucija, upravnih odbora, komisija, javnih preduzeća i ustanova, to je više i onih koji u njima vide priliku da pronađu mjesto za sebe. Neki u politiku ulaze sa programom, neki sa idejom, a neki, čini se, samo sa jednom jasnom vizijom – kako doći do fotelje.

    I upravo tu nastaje problem.

    Jer Bosni i Hercegovini danas ne nedostaje onih koji znaju šta bi željeli dobiti od države.

    Mnogo je manje onih koji jasno znaju šta bi državi mogli ponuditi.

    Kako se predizborna kampanja zahuktava, gotovo da nema kandidata koji ne govori o boljem životu građana, jačanju ekonomije, novim radnim mjestima, odlasku mladih, vladavini prava, efikasnijim institucijama i evropskom putu.

    Sve to lijepo zvuči.

    Ali kada se zagrebe ispod površine, često ostaje nejasno – kako?

    Kako će se otvoriti nova radna mjesta?

    Kako će se zaustaviti odlazak mladih?

    Kako će se urediti javna uprava?

    Kako će država postati funkcionalnija?

    Kako će se smanjiti političko zapošljavanje?

    Kako će se odgovarati za loše odluke i neispunjena obećanja?

    Na ta pitanja često nema dovoljno jasnih odgovora.

    Zato se čovjek ponekad zapita: jurišaju li neki na vlast zato što imaju viziju Bosne i Hercegovine ili zato što imaju viziju sebe u vlasti?

    Posebna su priča oni koji pred svake izbore mijenjaju stranačke dresove. Jučer su bili tamo, danas su ovdje, a sutra će, ako politički vjetar promijeni smjer, možda biti negdje sasvim drugo. Boje stranke mijenjaju brže nego što običan čovjek stigne zapamtiti ko je za šta jučer govorio.

    I svaki put postoji neko objašnjenje.

    Jedni će reći da su „prepoznali novu političku energiju“, drugi da su „razočarani ranijim partnerima“, treći da su „ostali dosljedni svojim principima“, a narod ih gleda i pita se: ako ste sve do jučer tvrdili da su oni od kojih sada odlazite najbolji izbor za državu, šta se to preko noći promijenilo?

    Država ili fotelja?

    Princip ili mandat?

    Program ili privilegija?

    Naravno, nije svaka promjena političke pripadnosti sama po sebi dokaz nečijeg političkog oportunizma. Ljudi imaju pravo promijeniti mišljenje i političko opredjeljenje. Ali kada se takve promjene ponavljaju uvijek onda kada se približava raspodjela vlasti, funkcija i pozicija, građani imaju puno pravo da se zapitaju šta je stvarni motiv.

    Jer nije problem samo u tome što neko mijenja stranački dres.

    Problem nastaje kada dres postane važniji od onoga za  šta se u njemu igra.

   A utakmica koju bi političari trebali igrati jeste – kako ovu zemlju učiniti funkcionalnom, sigurnijom i pravednijom za njene građane.

    Bosna i Hercegovina nema manjak političara.

    Ima ih napretek.

    Nema manjak kandidata za funkcije.

    Gotovo svake izbore pojavljuju se nova imena, novi slogani, nova obećanja i nove koalicije.

   Ono što građanima nedostaje jesu rezultati.

    Nije problem pronaći čovjeka koji će kazati da zna kako treba.

    Mnogo je teže pronaći onoga koji će nakon preuzimanja odgovornosti pokazati šta je konkretno uradio.

    I zato pitanje nije ima li kadrova za bosanskohercegovačke fotelje vlasti.

   -Ima, rekli bi mnogi.

    Ali ima li dovoljno onih koji u te fotelje dolaze sa jasnim planom, znanjem, odgovornošću i spremnošću da vlast shvate kao obavezu, a ne kao nagradu?

     Tu bi odgovor već mogao biti mnogo složeniji.

    Jer fotelja nije samo stolica.

    Ona bi trebala biti mjesto odgovornosti.

    Iza nje stoje budžeti, zakoni, javne službe, škole, bolnice, putevi, penzije, radna mjesta, životni standard i, što je najvažnije, sudbine ljudi.

    Zato bi svaki onaj ko juriša prema vlasti morao sebi postaviti jednostavno pitanje: šta ću uraditi za građane kada konačno sjednem u tu fotelju?

    Ako na to nema jasan odgovor, možda bi bilo poštenije da u nju i ne sjeda.

    Jer narod je već previše puta slušao kako će mu biti bolje „od ponedjeljka“.

   A ponedjeljci prolaze.

   Godine prolaze.

   Generacije odlaze.

   Fotelje ostaju.

    Mijenjaju se samo oni koji u njih sjedaju.

    Ako oni koji dođu na vlast budu gledali u svoje dojučerašnje stranačke kolege kao u uzore, Bosni se neće pisati dobro.

    Nemaju se na šta dobro ugledati.

    Brojni uhljebi ostavili su iza sebe pustoš, popišali se na krv heroja kojom je natopljena ova zemlja i na žrtvu onih koji su svoje živote dali u vjeri da će Bosna i Hercegovina jednoga dana biti zemlja u kojoj će se pristojno živjeti.

    Zato bi prije svakog glasanja trebalo pogledati manje u stranački dres, a mnogo više u ono što je čovjek radio prije nego što je počeo tražiti novu fotelju.

    Jer nije dovoljno znati doći na vlast.

    Treba znati šta s njom učiniti.

    A ako je jedina vizija onoga ko juriša prema fotelji – kako do nje doći i koliko dugo u njoj ostati, onda građanima zaista ne preostaje mnogo toga osim da se zapitaju kome daju svoj glas.

    Na kraju krajeva, narod bira.

    I kada bira, bira i posljedice.

    Zato ga možda i ne treba uvijek žaliti.

    Ako svaki put ponovo bira one koji mu nude fotelju kao cilj, umjesto države kao obavezu, onda je dio odgovornosti i na njemu.

    A patnja?

    Nju je, izgleda, sam izabrao.