Nije to uvijek stvarna želja da se vlastitim problemima optereti neko drugi. Jednostavno, to je uzrečica koja nam prva padne na pamet u trenutku kada želimo sebi makar malo olakšati teret koji nosimo.
U tim riječima često nema sebičnosti. Ima umora, razočarenja i ljudske potrebe da bar na trenutak odahnemo. Kao da izgovaranjem te poslovice pokušavamo prevariti vlastitu muku, uvjeriti sebe da će sve nekako proći, da će briga sama pronaći drugi put.
Istina, ima i drugačijih namjera.
Neki bi zaista rado sve svoje probleme natovarili na tuđa leđa.
Uvijek postoje ljudi koji očekuju da drugi rješavaju ono što su sami zakomplikovali ili da neko drugi snosi posljedice njihovih odluka. Takav odnos prema životu rijetko kada donosi dobro, jer odgovornost nije teret koji se može trajno prenijeti na drugoga.
Život takvo što uglavnom ne dozvoljava.
Svako svoju brigu treba da muči.
Neko će nam pomoći savjetom, lijepom riječju, razumijevanjem ili konkretnim djelom. Može čak ponijeti dio našeg tereta, ali ne može živjeti naš život niti umjesto nas donositi odluke. Na kraju se opet vraćamo sebi i svojim obavezama.
Može li, uistinu, naša briga preći na drugoga?
Ako pod tim podrazumijevamo da neko sa nama podijeli teret, sasluša nas ili nam pruži ruku kada posrnemo, onda može. Ljudi su oduvijek opstajali zahvaljujući međusobnoj pomoći i saosjećanju. Podijeljena briga često zaista postane lakša, ne zato što je nestala, nego zato što više nismo sami.
Ali ako poslovicu shvatimo doslovno, kao želju da neko drugi preuzme naše probleme i njihove posljedice, onda je njeno značenje sasvim drugačije. Takav pokušaj može kratkotrajno donijeti osjećaj olakšanja, ali vrlo često stvara nove teškoće.
Problemi se ne rješavaju njihovim prebacivanjem na drugoga. Oni samo mijenjaju adresu, ostavljajući za sobom narušene odnose, razočaranja i nepovjerenje.
Postoji još jedna posljedica o kojoj rijetko razmišljamo.
Ako svoju brigu zaista prenesemo na nekoga ko nas voli, hoće li nas sutra peći savjest što smo ga opteretili? Hoćemo li se zapitati da li je zbog naših nevolja izgubio svoj mir, san ili osmijeh? Ljudi koji nas iskreno vole često će prihvatiti dio našeg bola, ali će ga i sami osjetiti.
S druge strane, postoji opasnost da se toliko zaokupimo vlastitim brigama da nas za tuđe više i ne bude briga. A tada poslovica dobija sasvim novo, pomalo sebično značenje. Umjesto da nas podsjeti na ljudsku slabost, ona postaje opravdanje za ravnodušnost.
Možda je zato pravo značenje ove narodne izreke sasvim drugačije od njenog doslovnog smisla.
Ona nije poziv da svoje brige prebacujemo drugima, nego uzdah čovjeka kojem je teret postao pretežak. To je vapaj za predahom, a ne zahtjev da neko drugi živi naše muke.
Život nas, ipak, iznova uči da se od briga ne može pobjeći.
One se mogu podijeliti, ublažiti i lakše podnijeti uz pomoć dobrih ljudi, ali ih svako na kraju mora riješiti na svoj način. Zato možda mudrija poruka ne bi bila: „Brigo moja, pređi na drugoga“, nego: „Brigo moja, hajde da te zajedno lakše nosimo.“
Upravo u tome leži razlika između prebacivanja tereta i ljudske solidarnosti. Prvo udaljava ljude jedne od drugih, a drugo ih zbližava. I možda je baš u tome sva mudrost života.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.