Međutim, prije nego što ugledaju more, čeka ih nova turistička atrakcija fotografisanje i uzimanje otisaka prstiju na granici Evropske unije.
Nekada su graničari samo pregledali pasoše i poželjeli sretan put. Danas su postali i fotografi, biometričari i operateri savremenih informacionih sistema. Kamera, skener i računar postali su obavezni rekviziti svakog prelaska granice.
To je nešto što podiže pritisak i stvara osjećaj poniženja, pa mnogi, dok satima čekaju u kolonama, požele da se vrate kući i odmor provedu bilo gdje, samo dalje od komšijskih i evropskih “vrijednosti” koje osjećaju isključivo na vlastitoj koži.
Naime, na granicama Evropske unije dočekuje ih fotografisanje lica i uzimanje otisaka prstiju kroz Sistem ulaska i izlaska (EES). Riječ je o sistemu koji automatski evidentira ulazak i izlazak državljana zemalja koje nisu članice Evropske unije i prati pravilo boravka od najviše 90 dana u periodu od 180 dana. Njegovi zagovornici ističu veću sigurnost, efikasniju kontrolu granica i ukidanje pečatiranja putnih isprava.
Sve je to sasvim razumljivo iz ugla Evropske unije, koja ima pravo štititi svoje granice i znati ko ulazi na njenu teritoriju.
Međutim, za običnog građanina Bosne i Hercegovine teorija izgleda sasvim drugačije od prakse. U njoj to znači kilometarske kolone, višesatna čekanja i dodatno zadržavanje na graničnim prijelazima.
Prvi unos biometrijskih podataka svakog putnika produžava proceduru, a tokom turističke sezone i praznika stvara dodatne gužve na prijelazima prema Hrvatskoj, te građanima potvrđuje da žive u zemlji koja je godinama zaglavljena između evropskih obećanja i balkanske stvarnosti.
I dok se Bosanci i Hercegovci redaju pred kamerama, građani Evropske unije prolaze gotovo bez zaustavljanja.
Još brže prolaze oni naši sunarodnici koji iz džepa izvade hrvatski ili neki drugi pasoš države članice.
Dvije kolone.
Dva svijeta.
Dvije stvarnosti.
Oni koji stanu u red samo se nadaju da informatički sistem neće zakazati.
Ako se to dogodi, čekanje lako preraste u višesatnu agoniju, tokom koje nervoza raste iz minute u minutu.
-Samo još da nam počnu uzimati otiske stopala i popisivati šta nosimo u koferima, komentarišu ogorčeni građani čekajući svoj red za fotografisanje.
-Nije isključeno da će nam sutra tražiti da nam slikaju i stažnjice, dobacuje drugi putnik, više rezignirano nego ljutito.
U Evropsku uniju neće moći ući ko nije neko iz kruga drugačijeg seksualnog opredjeljenja.
Bosanci i Hercegovci, koji se u dugim kolonama osjećaju nelagodno dok poziraju pred kamerama graničnih službenika, svoj bijes najčešće usmjeravaju prema hrvatskim graničarima. Oni su, uz redovne poslove koje obavljaju, postali i fotografi i operateri sistema koji samo provode pravila donesena u Briselu.
Naravno, najlakše je ljutnju usmjeriti prema njim. Oni su prvi koje vidimo. Oni traže da pogledamo u kameru i prislonimo prste na skener.
Ali oni nisu napisali evropska pravila.
Oni ih samo provode.
Mnogo zanimljivije pitanje glasi: kako smo došli u situaciju da nas nakon više od dvije decenije priče o evropskom putu i dalje tretiraju kao građane zemlje koja stoji pred vratima Evropske unije?
Odgovor je jednostavan.
Zato što su naši političari evropski put pretvorili u najdužu predizbornu kampanju u istoriji Bosne i Hercegovine.
Samo što se u stvarnom životu ne otvara gotovo ništa osim novih političkih kriza.
Kod nas je evropski put postao autoput bez asfalta.
Svečano se otvara svake izborne godine, a čim izbori prođu, radovi misteriozno prestanu.
Dok druge države usvajaju zakone, grade institucije i ispunjavaju uslove, naši političari neumorno grade zidove jedni prema drugima. Njima je mnogo važnije ko će kome blokirati sjednicu, oboriti dnevni red ili održati još jednu konferenciju za novinare na kojoj će objasniti zašto ništa nije moguće uraditi.
Evrope im je puna usta.
Reforme su im prazne ruke.
Paradoks je potpun.
Građani čekaju satima na granicama zbog toga što Bosna i Hercegovina nije članica Evropske unije, a oni koji su najodgovorniji za takvo stanje upravo su oni koji se najviše zaklinju u evropsku budućnost.
Kada iz Brisela stigne zahtjev za reformama, domaći političari odmah pronađu deset razloga zašto baš sada nije vrijeme za njih.
Ako treba usvojiti zakon – neko će ga blokirati.
Ako treba ojačati institucije – neko će ih proglasiti prijetnjom.
Ako treba postići dogovor – neko će pronaći razlog da ga sruši.
I tako godinama.
Vrijeme prolazi, a Bosna i Hercegovina ostaje na začelju evropskih integracija. Dok susjedne države koriste prednosti članstva u Evropskoj uniji, građani Bosne i Hercegovine plaćaju cijenu političke neodgovornosti.
Plaćaju je čekajući na granicama, gubeći poslovne prilike, odlazeći iz zemlje ili tražeći drugo državljanstvo kako bi živjeli normalnije.
Paradoks je da političari najglasnije govore o Evropi, a upravo svojim ponašanjemčine sve da ta Evropa ostane što dalje od Bosne i Hercegovine.
Umjesto reformi nude svađe.
Umjesto usklađivanja zakonodavstva proizvode nove političke krize.
Umjesto dogovora pronalaze razloge za nove blokade.
Njima ovakvo stanje, očigledno, odgovara.
U haosu bez jasnih pravila lakše je čuvati privilegije, kontrolisati javna preduzeća, zapošljavati stranačke kadrove i godinama opstajati na vlasti.
Evropska pravila podrazumijevaju odgovornost, transparentnost, efikasnije pravosuđe i institucije koje rade svoj posao. Upravo je to ono što mnogim domaćim političkim elitama najmanje odgovara.
Zato evropski put Bosne i Hercegovine često služi samo kao lijepa politička parola.
Dovoljno dobra da se izgovori pred kamerama ili u predizbornoj kampanji, ali nedovoljno važna da bi se zbog nje odrekli vlastitih interesa.
Građanima se stalno govori da je Evropska unija naš cilj.
Ali cilj kojem se ne ide nije cilj, nego izgovor.
U Evropsku uniju se ne ulazi lijepim govorima, konferencijama za medije i beskrajnim obećanjima.
Evropski put Bosne i Hercegovine više ne koče ni Brisel, ni Zagreb, ni Beograd. Najveća prepreka nalazi se u zgradama domaćih institucija, gdje evropske zastave služe kao dekoracija, a evropske vrijednosti ostaju zaključane u ladicama.
Jer, istina je jednostavna.
Evropska unija ne traži savršenu državu.
Traži državu koja funkcioniše.
Ne traži političare koji će svakodnevno govoriti da žele Evropu.
Traži one koji će pokazati da su spremni raditi po evropskim pravilima.
A upravo tu počinje problem.
Evropska pravila znače odgovornost.
Znače nezavisno pravosuđe.
Znače transparentno trošenje javnog novca.
Znače manje stranačkog zapošljavanja, manje korupcije i manje mogućnosti da politika upravlja svakim segmentom društva.
Drugim riječima, znače kraj sistema od kojeg mnogi ovdašnji političari godinama sasvim dobro žive.
Zato evropski put traje beskonačno dugo. Ne zato što je put težak, nego zato što ga oni koji bi trebalo da ga grade uporno prekopavaju.
I dok građani stoje u kolonama, gledaju u kamere i ostavljaju otiske prstiju, političari nastavljaju ostavljati jedino otiske vlastite neodgovornosti.
Građani će se sa ljetovanja vratiti kući.
Fotografije sa granice ostaće pohranjene u evropskim bazama podataka.
A fotografije političke nesposobnosti i dalje će ostati u kolektivnom sjećanju jedne zemlje koja već predugo sluša iste priče o Evropi, dok joj je Evropa svakim danom sve dalje.
U Evropu se ulazi reformama, odgovornim institucijama, funkcionalnom državom i zakonima koji se donose zbog građana, a ne zbog političkih trgovina.
To bi građanima Bosne i Hercegovine donijelo lakši život, više pravne sigurnosti i manje poniženja na granicama.
Političarima bi, međutim, donijelo mnogo manje prostora za manipulacije i beskrajno održavanje na vlasti.
Evropski put Bosne i Hercegovine odavno više liči na pokvareni kružni tok. Neprestano se krećemo, ali se nikada ne udaljavamo od početne tačke.
Najveća ironija je što građani Bosne i Hercegovine odavno znaju ko ih uporno sprečava da u tu Evropu uđu kao ravnopravni ljudi.
Pa ipak, svakog izbornog ciklusa ponovo stanu u red.
Ne pred graničnu kućicu.
Nego pred glasačku kutiju.
Ako građani Bosne i Hercegovine jednog dana zaista uđu u Evropsku uniju, mnogi od današnjih političkih lidera neće moći tvrditi da su ih oni doveli tamo.
Naprotiv, istorija bi mogla zabilježiti da su upravo oni bili najveća prepreka na tom putu.
A građani će, kao i mnogo puta do sada, platiti cijenu njihovih propuštenih prilika, izgubljenih godina i praznih obećanja.
Do tada.
U red stoko. I glasaj za svoje čobane.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.