Odjednom su se mnogi od onih koji su gotovo cijeli radni vijek proveli u državnim i inim foteljama nižih i viših institucija vlasti probudili. Kao da su upravo sada otkrili kako našu zemlju mogu izvesti iz krize, kako građanima omogućiti pristojan život, kako od njihovog rada napraviti život dostojan čovjeka i kako im osigurati mir i slobodu.
Odjednom znaju sve.
Znaju kako treba urediti državu, kako otvoriti radna mjesta, kako zaustaviti odlazak mladih, kako privući investicije, kako reformisati institucije, kako urediti zdravstvo, školstvo i pravosuđe…
Samo se, nekako, niko od njih ne pita šta su radili svih ovih godina.
Ne pitaju se šta su obećavali na prethodnim izborima i šta su od tih obećanja ispunili.
Ne pitaju se zašto ponovo traže povjerenje građana.
Ne pitaju se zašto mijenjaju političke dresove, stranke i koalicije, pa se u nekim novim ili vlastitim timovima pokušavaju domoći još jednog mandata.
Kao da građani imaju kratko pamćenje.
A predizborna kampanja upravo na tome i počiva — na kratkom pamćenju, strahu i međusobnom nepovjerenju.
Jer, kada nema dovoljno rezultata kojima bi se moglo pohvaliti, uvijek ostaje ona najjeftinija politička roba: mržnja prema drugome.
Pred izbore se ponovo vade stare priče, stare rane, stare zastave i stari strahovi. Jednima se govori šta će im uraditi „oni drugi“, drugima se objašnjava kako im prijete „ovi prvi“, a trećima se poručuje da bez svojih političkih predstavnika navodno nemaju nikakvu budućnost.
I tako se, umjesto programa, nude neprijatelji.
Umjesto odgovora na pitanje kako će građanin preživjeti mjesec, dobija odgovor ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat.
Umjesto pitanja zašto nam djeca odlaze, govori se o tome ko je kome šta rekao.
Umjesto pitanja zašto institucije države ne funkcionišu kako bi morale, gledamo televizijske duele u kojima se prebrojavaju krvna zrnca, ratne godine, nacionalna pripadnost i političke izdaje.
Umjesto budućnosti — prošlost.
Umjesto odgovornosti — optužbe.
Umjesto programa — strah.
I dok se političari međusobno optužuju, građanin ostaje sam sa svojim računima, praznim frižiderom, niskom platom, penzijom od koje ne može pristojno živjeti i pitanjem kako će školovati djecu.
A onda mu, pred izbore, isti ti političari ponude još jedan razlog da se plaši komšije.
To je možda i najuspješniji politički proizvod koji se decenijama prodaje na ovom prostoru.
Jer prestrašen čovjek lakše glasa.
Čovjek koji vjeruje da mu „drugi“ ugrožavaju identitet, vjeru, naciju ili budućnost manje pita ko mu je opljačkao sadašnjost.
I tu je suština političke prevare.
Glasaču se ne prodaje bolja budućnost.
Prodaje mu se strah od gore budućnosti.
A cijena tog straha je njegov glas.
Dok se susjedi naoružavaju, dok iz pojedinih političkih i javnih krugova dolaze poruke koje dovode u pitanje karakter i buduće ustrojstvo Bosne i Hercegovine, dok se sve otvorenije govori o podjelama i interesima koji ovu zemlju ne vide kao zajedničku državu svih njenih građana i naroda, naši politički prvaci troše vrijeme na međusobno prepucavanje.
Bave se trivijalnim pitanjima ko je koga zaposlio, koliko je ko na nekom tenderu „ušićario“, ko je kupio diplomu, ko je prevario suprugu, ko nije platio komunalne račune…
Sve to, naravno, može biti važno.
Ali nije važnije od pitanja: šta se ovo dešava sa Bosnom i Hercegovinom?
Jer Bosna i Hercegovina nije samo izborna kampanja, stranački plakat, zastava ili predizborni skup.
Bosna i Hercegovina je država.
I njena suverenost, teritorijalni integritet i funkcionalnost ne bi smjeli biti tema koja se otvara samo onda kada treba pridobiti birače.
Posebno je porazno kada se u izbornoj trci kao „novi“ kandidati pojavljuju ljudi koji su do jučer bili dio vlasti i sistema koji danas navodno žele mijenjati.
Odjednom su svi protiv onoga što su sami godinama radili.
Odjednom su svi reformatori.
Odjednom svi znaju ko je kriv.
A gotovo niko ne pita: gdje ste bili kada ste imali vlast, funkciju, budžet i priliku da nešto promijenite?
Najteže je, čini se, priznati vlastitu odgovornost.
Lakše je prstom pokazati na drugoga.
Još je lakše izmisliti neprijatelja.
A najlakše je građaninu reći da mora glasati „za svoje“ jer će, eto, ako ne glasa za njih, doći „oni drugi“.
I tako se građani Bosne i Hercegovine iznova guraju u rovove iz kojih nikada nisu ni trebali izlaziti.
Bošnjak se plaši Srbina.
Srbin se plaši Bošnjaka.
Hrvat se plaši i jednih i drugih.
A političari se, izgleda, najbolje osjećaju upravo dok se građani međusobno plaše. Jer dok se mi gledamo preko nišana prošlosti, oni mirno gledaju prema narednom mandatu.
TV i druge predizborne debate sve više liče na porodične svađe u kojima se pred kamerama istresa prljavi veš, a sve manje na ozbiljne političke razgovore iz kojih bi zbunjeni građanin mogao zaključiti kome da povjeri svoj glas.
Ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat, glavna je fora.
Ko je veći patriota.
Ko je veći izdajnik.
Ko je kome šta rekao.
Ko je čiji čovjek.
Ko je čiji neprijatelj.
A to što i jedni, i drugi, i treći jedva kraj s krajem sastavljaju, što mnogi žive od minimalnih primanja, što mladi odlaze, što nam sela ostaju prazna, što se bolnice i škole suočavaju sa ozbiljnim problemima — kao da nikoga nije briga.
Kao da je najvažnije samo pobijediti.
Ali šta će im pobjeda ako nakon izbora ne budu mogli sjesti za isti sto „sa drugima“?
Kako će voditi državu ako jedni druge unaprijed proglašavaju neprijateljima?
Kako će donijeti bilo kakav dogovor ako su tokom kampanje porušili sve mostove među sobom?
Mržnja je možda dobar izborni alat.
Ali je loš temelj za državu.
Zato je krajnje vrijeme da građani počnu postavljati jednostavna pitanja.
Šta ste uradili dok ste bili na vlasti?
Šta ćete konkretno uraditi ako ponovo dobijete mandat?
Koliko će koštati vaša obećanja?
Kako ćete zaustaviti odlazak mladih?
Kako ćete osigurati normalno funkcionisanje institucija?
Kako ćete zaštititi državne interese?
I, možda najvažnije: šta ćete učiniti da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna, suverena i sigurna država svih njenih građana?
Na ta pitanja nema dovoljno odgovora.
I zato se ponovo potežu zastave, strahovi i nacionalne emocije.
Jer kada nema rezultata, najbolje je ponuditi neprijatelja.
Kada nema programa, najbolje je ponuditi opasnost.
Kada nema odgovornosti, najbolje je optužiti nekoga drugog.
Bosna i Hercegovina je uistinu zemlja čudesa.
Teško je shvatiti kako uopšte opstaje kada vidimo ko je vodi, ko je osporava, ko je koristi kao politički plijen, a ko se nje sjeti samo kada mu zatreba glas. Ali možda problem više nije samo u političarima.
Problem je i u nama.
Jer svaki put kada dozvolimo da nas ponovo posvađaju, kada povjerujemo da je naš komšija veći problem od korupcije, siromaštva, nepravde i političke neodgovornosti, mi sami pomažemo onima koji od podjela žive.
Ne tražimo više od njih da nas vole.
Neka nas samo prestanu plašiti.
Ne moraju se međusobno voljeti.
Neka samo nauče razgovarati.
Ne moraju misliti isto.
Neka nauče poštovati činjenicu da Bosna i Hercegovina nije ničiji privatni posjed. Ona pripada i Bošnjacima, i Srbima, i Hrvatima, i svim njenim građanima. I upravo zato bi svako ko traži njihov glas morao imati obavezu da je čuva, a ne da je dodatno dijeli.
Umjesto u progres, kao za slijepim vođom, narod za njima hita prema novoj provaliji iz koje će ga teško iko izvući.
Da nije izbora, ne bismo ni znali koliko se, navodno, međusobno mrzimo.
A istina je vjerovatno mnogo jednostavnija: većina običnih ljudi želi isto.
Da radi i od svog rada živi.
Da mu dijete ne mora otići hiljadama kilometara daleko da bi imalo normalan život.
Da može otići doktoru kada se razboli.
Da institucije rade svoj posao.
Da zna da je siguran.
Da mu niko ne prijeti ratom.
Da mu niko ne govori da mu je komšija neprijatelj samo zato što se drugačije zove.
Mržnju niko pobjediti neće od ovih koji njome plaše vlasti narod.
Uostalom, džaba će im biti pobjeda.
S kim će moći sjesti za sto radi dogovora.
„Prut se lako slomi“ kaže jedna izreka „a snop teško“.
Šta će biti s prutom ako pobijedi na Balkanskoj vjetrometini nije teško zaključiti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.