Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine evidentirano je oko 30.000 osoba koje su ubijene ili nasilno odvedene u nepoznato.
Zahvaljujući naporima porodica, istražitelja, forenzičara i međunarodnih organizacija, oko 75 posto nestalih je pronađeno, ekshumirano i identifikovano. Međutim, sudbina oko 7.500 ljudi još uvijek nije rasvijetljena, dok više od 1.300 ekshumiranih posmrtnih ostataka čeka identifikaciju putem DNK analiza.
Iza ovih brojki ne stoje statistički podaci nego ljudske sudbine. To su nečiji očevi, majke, sinovi, kćeri, braća i sestre. To su porodice koje već više od trideset godina žive između nade i očaja, bez prava na konačan odgovor o sudbini svojih najmilijih.
Najveći teret potrage za nestalima i danas nose upravo porodice. One organizuju skupove, okrugle stolove, javne tribine, proteste, obilježavanja godišnjica i razne druge aktivnosti kako bi podsjetile javnost i institucije da hiljade ljudi još uvijek nisu pronađene. Njihova upornost postala je simbol borbe za istinu i pravdu.
S druge strane, oni koji posjeduju informacije o mjestima masovnih i pojedinačnih grobnica uglavnom šute. Šute i oni koji su učestvovali u zločinima, kao i oni koji bi svojim svjedočenjem mogli pomoći rasvjetljavanju sudbine nestalih. Ta šutnja predstavlja nastavak nepravde prema žrtvama i njihovim porodicama.
Međutim, jednako zabrinjava i šutnja institucija vlasti. Godinama se stiče utisak da pitanje nestalih osoba nije među prioritetima onih koji upravljaju državom. Funkcioneri na svim nivoima vlasti redovno govore o evropskim integracijama, ekonomskom razvoju, političkim krizama i drugim temama, dok pitanje nestalih građana ostaje na marginama njihovog interesovanja.
Od formiranja komisije za traženje nestalih na državnom nivou očekivalo se da će proces biti ubrzan i efikasniji. Umjesto toga, porodice nestalih često imaju osjećaj da je potraga usporena, a u pojedinim segmentima gotovo zaustavljena. Broj novootkrivenih grobnica iz godine u godinu opada, a konkretni rezultati postaju sve rjeđi.
Posebno zabrinjava činjenica da institucije vlasti ne pokazuju dovoljno poštovanja ni prema međunarodnim obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela. Presude međunarodnih sudova i tijela za zaštitu ljudskih prava, donesene u korist porodica nestalih, uglavnom ostaju neprovedene ili se provode samo djelimično.
Po tužbi Udruženja „Porodice nestalih općine Vogošća“, međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava ukazale su na obavezu države da intenzivira aktivnosti na pronalaženju nestalih osoba i pruži adekvatnu podršku njihovim porodicama. Međutim, kao i mnoge druge presude međunarodnih sudova koje se odnose na ljudska prava u Bosni i Hercegovini, i ove odluke često ostaju samo formalna obaveza bez stvarne primjene u praksi.
To nije samo pravni problem. To je pitanje odnosa države prema vlastitim građanima. Država koja ne traži svoje nestale građane šalje poruku da je spremna zaboraviti dio svoje prošlosti i dio svojih ljudi.
Dodatnu gorčinu kod porodica izaziva činjenica da se pitanje nestalih osoba gotovo nikada ne nalazi među prioritetnim tačkama dnevnog reda parlamenata i skupština na višim nivoima vlasti. Dok se vode beskrajne političke rasprave o podjelama funkcija, nadležnostima i međustranačkim sukobima, hiljade porodica i dalje čekaju odgovor na jedno jedino pitanje: gdje su naši najmiliji?
Simbolično, ali veoma važno, jeste i odsustvo predstavnika vlasti sa godišnjih skupova porodica nestalih. Njihovo neprisustvo porodice doživljavaju kao dodatni dokaz nezainteresovanosti i nepoštovanja. Ako već nisu u stanju ponuditi konkretna rješenja, najmanje što bi mogli učiniti jeste pokazati ljudsku solidarnost i moralnu podršku.
U mnogim državama nestanak jedne osobe pokreće sve raspoložive kapacitete institucija. Organizuju se potrage, uključuju mediji, policija i građani. U Bosni i Hercegovini više od sedam hiljada ljudi još uvijek se vodi kao nestalo, a ta činjenica rijetko izaziva ozbiljniju reakciju političkih struktura.
Zato porodice nestalih imaju puno pravo da postavljaju pitanje: da li su njihovi najmiliji zaboravljeni od države kojoj su pripadali?
Potraga za nestalima nije samo humanitarno pitanje. To je civilizacijska, moralna i zakonska obaveza države. Dok god i jedna porodica traži posmrtne ostatke svog člana, institucije nemaju pravo da odustanu.
Istina o nestalima nije pitanje političke volje nego pitanje elementarnog poštovanja ljudskog dostojanstva.
Sve dok hiljade porodica čekaju odgovore, vlasti Bosne i Hercegovine neće moći reći da su ispunile svoju dužnost prema žrtvama rata. A svako ignorisanje tog problema predstavlja ne samo nebrigu prema prošlosti nego i ozbiljan dug prema budućnosti ove zemlje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.