Sa onima koji su do sada obnašali, ili trenutno obnašaju vlast teško.
Politička scena preplavljena je preletačima, papcima i kradljivcima izborne volje građana. Svojim lažnim „patriotskim“ retorikama zamajavaju narod koji, vjerujući u njihovu navodnu brigu, kupi prnje i bježi preko granice, tražeći spas u zemljama Evropske unije – upravo tamo gdje Bosna i Hercegovina, s ovakvim nosiocima vlasti i predlagačima reformi, teško da će ikada stići.
Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat. Međunarodna zajednica tada je, na ovom uzburkanom tlu, duhove rata zatvorila u Pandorinu kutiju. Danas ih domaći političari, u borbi za udobne fotelje i privilegije, pokušavaju ponovo pustiti na slobodu. Učine li to – neka nam je Bog na pomoći.
Sve političke stranke u Bosni i Hercegovini, prije svakih izbora, potpisuju izjave kojima se obavezuju na poštivanje Dejtonskog sporazuma, demokratije, vladavine prava, ljudskih prava i sloboda.
Potpisuju – i nikom ništa.
Narod, poput zeca koji trči za mrkvom, slijedi vođe „svog stada“, ne videći da ga, kao u jednoj poučnoj priči, slijepci vode ravno u provaliju.
Godinama se ne provode presude međunarodnih sudova – od „Sejdić–Finci“ i nadalje. Tolerira se sramota zvana „dvije škole pod jednim krovom“. Kršenja Ustava postala su pravilo, a ne izuzetak.
Istovremeno, nosioci najviših funkcija u državi sanjaju da dijelove Bosne i Hercegovine uključe u neke druge, tuđe granice, dok uredno primaju plate iz budžeta države koju žele rasturiti. Po političko mišljenje idu u tuđe avlije, ne shvatajući da će sutra upravo tuđin gospodariti i njima.
Spremni su čak dijelove Bosne i Hercegovine nuditi kao kompenzaciju za Kosovo- teritoriju koju Srbija nije uspjela zadržati. Uzalud gaze hladnu Drinu i mokre gaća. Danas više niko na Balkanu neće mlatiti bosanske gloginje vlastitim jajima – jer zna se kakva bi to kajgana bila.
Sudovi, tužilaštva, policijske i druge agencije koje bi morale reagirati na otvoreno rušenje ustavnog poretka, šute. Šute dok troše novac poreskih obveznika. Hapse one koji duguju za struju, vodu ili plin, one koji su odsjekli kubik-dva drva – dok rasturače države posmatraju nijemo, kao da se sve to njih ne tiče.
Jadnih li institucija.
Dok Milorad Dodik ribolovce pretvara u lovce, dijeli puške umjesto udica i stvara vlastitu žandarmeriju, njegovi jučerašnji i današnji koalicioni partneri iz Federacije Bosne i Hercegovine „oštre pera“ i pišu saopštenja. Ta saopštenja zvuče snažno samo na papiru – poput glogovog kolca kojim misle nabosti đavla.
U pomoć prizivaju Međunarodnu zajednicu – onu istu koja je uvodila embargo, onu istu koja je dozvolila da se u Srebrenici, u njihovoj „Zaštićenoj zoni“, dogodi genocid.
Prošao je još jedan 9. januar – i opet nikom ništa. Suze i „oštra“ saopštenja ne mogu zaustaviti rušitelje Ustava.
Tvrdnje da 9. januar nema veze s ratom priče su za malu djecu. Taj datum bio je uvod u realizaciju genocidnih namjera, potvrđenih Odlukom Skupštine srpskog naroda u BiH od 12. maja 1992. godine o „strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegopvini“ u kojoj su poredani prioriteti srpskog naroda: „Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice; stvaranje koridora između Semberije i Krajine; uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi: podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti; izlaz Republike srpske na more“.
Posljedice tih namjera, kao uvod u stvaranje „Velike Srbije“, postale su bolne i tragične za sve žitelje Bosne i Hercegovine.
Te namjere su vidljive i danas. Vide ih svi – osim onih koje je narod birao da štite državu i interese građana. „Slijepi su“ i dobro plaćeni tužioci, sudije, policijski službenici i predstavnici Međunarodne zajednice, koji nas tapšu po ramenu dok nam savijaju kičmu.
Sramotno je da izvršna, zakonodavna i politička vlast, kao i dio Međunarodne zajednice, ne rade posao za koji su izabrani i plaćeni. Sramotno je da udruženja građana podnose krivične prijave šprotiv negatora genocida umjesto institucija koje za to primaju plate iz budžeta.
Nije sramota reći: ne mogu, ne znam, ne smijem ili neću.
Sramota je ne htjeti raditi posao za koji si izabran i za koji si plaćen.
Sramota je izdati povjerenje građana.
Zašto onda ne podnesu ostavke?
Ostavka je čin hrabrosti. To je potez onih koji vole Bosnu i Hercegovinu. Ostavkom se otvara prostor onima koji znaju, hoće i mogu raditi u interesu svih građana – graditi dogovore, tražiti kompromise i stvarati državu u kojoj svi mogu živjeti ravnopravno, bez obzira na nacionalno, vjersko ili bilo koje drugo opredjeljenje.
Bosni i Hercegovini nisu potrebni profesionalni neradnici.
Potrebni su joj odgovorni ljudi.
Bosna i Hercegovina danas ne propada zbog nedostatka zakona, sporazuma ili međunarodnih garancija. Propada zbog nemoći, kukavičluka i svjesnog nehtijenja onih koji su izabrani da je vode i štite. Državu ne razgrađuju samo otvoreni negatori njenog postojanja, već i oni koji šute, kalkulišu i okreću glavu, dok za taj nerad uredno primaju plate iz budžeta građana.
Vrijeme je da se jasno kaže: ko nije sposoban ili spreman da radi posao za koji je izabran – nema pravo da ostane na funkciji. Ostavka nije poraz, već čin minimuma političke i ljudske odgovornosti. Sve drugo je saučesništvo u urušavanju države.
Bosni i Hercegovini nisu potrebni političari koji žive od krize, niti institucije koje postoje samo na papiru. Potrebni su joj ljudi koji će zakon provoditi, Ustav braniti, a odgovornost snositi – ili otići. Sve dok se to ne dogodi, svaka priča o reformama, evropskom putu i boljoj budućnosti ostat će tek još jedna prazna fraza plaćena novcem građana.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.