Negiranje genocida i drugih ratnih zločina, kao i veličanje njihovih počinilaca, nije obična politička izjava koju treba tretirati kao bilo koju drugu. Takve izjave vrijeđaju žrtve, ponižavaju njihove porodice, produbljuju nepovjerenje među ljudima i, što je posebno opasno, stvaraju prostor da se zločin predstavi kao nešto čime se treba ponositi.
Međutim, u Bosni i Hercegovini očigledno još nema dovoljno razuma, poštenja i istinske namjere da se takvoj politici stane u kraj.
Naprotiv, pojedini mediji kao da se takmiče ko će prije prenijeti novu provokaciju, novu uvredu, novo negiranje genocida ili novu izjavu kojom se ratni zločinac pokušava predstaviti kao heroj.
A upravo tu nastaje jedan od najvećih problema.
MEDIJI NE SMIJU BITI GORIVO ZA NOVU MRŽNJU
Mediji imaju pravo i obavezu da informišu javnost. Ali informisanje ne znači automatsko prenošenje svega što neko izgovori, posebno kada je očigledno da je cilj takve izjave provociranje, raspirivanje mržnje, ponižavanje žrtava ili podizanje političkih tenzija.
Postoji ogromna razlika između informisati javnost da je neko negirao genocid i davati toj osobi neograničen prostor da njeno negiranje postane glavna vijest, naslov, udarna tema i predmet višednevnih rasprava.
Kada desetine medija prenesu istu provokativnu izjavu, oni joj daju mnogo veći značaj nego što bi ga ona sama imala.
Onaj ko je izjavu izgovorio dobija upravo ono što je želio – pažnju.
Dobija naslovnice.
Dobija televizijski prostor.
Dobija društvene mreže.
Dobija nove reakcije.
Dobija političke poene.
A mržnja se širi dalje.
Zato se mora otvoreno postaviti pitanje: da li mediji shvataju kakvu odgovornost imaju kada svojim izborom tema i načinom izvještavanja određuju šta će milioni ljudi čuti, pročitati i o čemu će narednih dana govoriti?
Nije svaka izgovorena riječ vijest koju treba prenijeti bez razmišljanja.
Nije svaka provokacija vrijedna naslovnice.
Nije svako negiranje vrijedno višednevnog medijskog prostora.
I nije svako ko namjerno raspiruje mržnju zaslužio da mu mediji budu besplatna politička bina.
NESLOGA MEDIJA IDE NARUKU NEGATORIMA
Posebno zabrinjava nesloga među predstavnicima medija.
Umjesto da se oko elementarnih civilizacijskih vrijednosti pronađe minimum zajedničkog stava, često imamo situaciju u kojoj jedni mediji prenesu izjavu negatora, drugi je komentarišu, treći prenesu reakciju prvih, četvrti reakciju drugih, a onda se sve ponovo vraća na početak.
Tako jedna provokacija, koja bi bez medijske pažnje možda trajala nekoliko minuta, postaje tema koja danima puni prostor.
Mediji se međusobno nadmeću za pažnju publike, a u toj trci često ne primjećuju da upravo oni koji negiraju genocid postaju pobjednici.
Jer njihov cilj nije uvijek da budu uvjerljivi.
Njihov cilj često je da budu glasni.
Da izazovu reakciju.
Da proizvedu ljutnju.
Da podijele ljude.
Da natjeraju jedne da odgovore drugima.
Da se onda svi zajedno ponovo vrte u krugu mržnje.
Ako jedan negator kaže nešto što vrijeđa žrtve, a deset medija to prenese, još dvadeset objavi reakcije na tu izjavu, a društvene mreže je dodatno prošire, onda više nije riječ samo o izjavi jednog čovjeka.
Tada je ta izjava postala medijski proizvod.
A upravo taj proizvod može postati gorivo za nove podjele.
BOJKOT KAO ODGOVOR
Zbog toga bi mediji u Bosni i Hercegovini trebali ozbiljno razmotriti zajednički dogovor o bojkotu onih koji uporno negiraju genocid i druge ratne zločine ili veličaju njihove počinioce.
Bojkot ne znači zabranu slobode govora.
Bojkot ne znači da javnost ne treba znati da je neko nešto rekao.
Bojkot znači odbijanje da se nekome ko svjesno provocira i raspiruje mržnju obezbijedi besplatna medijska promocija.
Mediji mogu informisati javnost da je određena osoba negirala genocid ili veličala zločinca, ali ne moraju toj osobi omogućiti da svoju poruku plasira bez kritičkog konteksta, bez provjere činjenica i bez potrebe da se njena svaka nova provokacija pretvara u udarnu vijest.
Još važnije, mediji bi mogli zajednički uspostaviti princip:
Nema besplatne promocije za one čija je politička strategija negiranje genocida, veličanje zločinaca i raspirivanje mržnje.
Ako bi takav princip prihvatili svi ili većina relevantnih medija, prostor za manipulaciju bio bi značajno smanjen.
Negator bi i dalje mogao govoriti.
Ali ne bi imao desetine medijskih megafona.
A bez megafona, provokacija mnogo teže postaje politički spektakl.
NIJE PROBLEM SAMO U ONIMA KOJI GOVORE
Naravno, najveća odgovornost je na onima koji negiraju genocid, veličaju zločince i ra
spiruju mržnju.
Ali odgovornost nije samo njihova.
Odgovornost imaju i oni koji im omogućavaju da njihove riječi dopru do što većeg broja ljudi.
Ako neko zna da će jednom rečenicom dobiti naslovnice svih portala, televizijske priloge i višednevne rasprave, zašto bi prestao provocirati?
Naprotiv.
Svaka nova provokacija postaje isplativa.
Zato se ne može samo pitati: „Zašto oni to govore?“
Mora se pitati i:
„Zašto im mi tolike godine omogućavamo da govore pred tolikim auditorijem?“
I još važnije:
„Zašto mediji jedni drugima pomažu da njihove provokacije postanu velike vijesti?“
Ako mediji žele biti dio rješenja, moraju početi razmišljati i o posljedicama vlastitog izvještavanja.
Nije dovoljno reći: „Mi samo prenosimo šta je neko rekao.“
Novinarstvo nije magnetofon.
Novinarstvo podrazumijeva izbor, kontekst, provjeru, odgovornost i svijest o posljedicama.
NE TREBA BOJKOTOVATI INFORMACIJU, NEGO PROMOCIJU MRŽNJE.
Posebno treba biti jasan jedan princip: cilj nije sakriti istinu od javnosti.
Naprotiv.
Javnost je treba znati.
No, ne treba davati prostor onima koji ovaj prostor natopljen krvlju, truju raspirivanjem mržnje.
Izostane li bojkot negatorima genocida i onima koji veličaju ratne zločince, mržnja će postati naša svakodnevnica.
Tada se više neće imati razloga tražiti odgovor na pitanje. „Ko je kriv?“
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.