Kad se lezihljebovići uvrijede

Uvijek sam smatrao da je rad novinara svojevrsni korektiv vlasti. Njegova uloga nije samo da prenosi ono što mu drugi saopštavaju, da bilježi svečana otvaranja, protokolarne susrete, potpisivanja sporazuma i izjave onih koji obnašaju određene funkcije. Njegova je obaveza da gleda i ono što drugi ne žele vidjeti, da pita ono na šta pojedinci ne žele odgovoriti i da javno ukaže na probleme koje obični građanin često nema priliku, a ponekad ni hrabrosti, iznijeti pred one koji odlučuju o njegovoj sudbini.

Novinar je tu da bude glas građana, posebno onda kada se njihov glas ne čuje u hodnicima vlasti. Da podsjeća izabrane i imenovane funkcionere kako njihove funkcije nisu ničije privatno vlasništvo, nego odgovornost koju su preuzeli prema ljudima koji ih plaćaju i od kojih očekuju da rade u njihovom interesu.

Međutim, biti nezavisan novinar danas nimalo nije lako.

Dobar si dok nekoga hvališ. Dok objavljuješ njegove fotografije, prenosiš njegove izjave, veličaš ono što je uradio, ali i ono što tek obećava. Tada si poželjan, dobrodošao, prijatelj i saradnik. No, čim se usudiš ukazati na njegovu inertnost, neispunjena obećanja, sumnjive poslove, moguće koruptivne pojave ili druge devijacije, preko noći postaješ neprijatelj broj jedan. Tada se prema tebi usmjerava sva oštrica njihovog nekorektnog ponašanja.

Odjednom više nije važno šta si napisao, jesu li činjenice tačne i postoji li problem na koji si ukazao. Važno je samo ko je prozvan i zašto se neko usudio dirnuti u njegovu pažljivo građenu sliku o vlastitoj uspješnosti.

A upravo tada počinje pravi ispit novinarske hrabrosti.

Slobodan novinar ne smije biti glasnogovornik vlasti, niti njen poslušnik. Njegova vrijednost ne mjeri se brojem pohvala koje dobije od funkcionera, nego spremnošću da postavi neugodno pitanje i onda kada zna da će zbog toga snositi određene posljedice. Nije hrabrost objaviti ono što svi žele čuti. Hrabrost je napisati ono što neko uporno pokušava sakriti, pod uslovom da iza napisanog stoje činjenice, dokumenti i odgovornost za izgovorenu riječ.

Lezihljebovića u vlasti toliko je da se poštenom i nezavisnom novinaru ponekad čini kako se bori protiv čitavog sistema u kojem su poslušnost i podobnost postale važnije od sposobnosti i rezultata. Takvi ne vole pitanja. Ne vole novinare koji provjeravaju njihove izjave, podsjećaju ih na obećanja i upoređuju ono što govore s onim što zaista rade.

Rade to vrlo perfidno.

Oni koji su ogrezli u korupciji i raznim mahinacijama rijetko će javno i argumentovano demantovati ono što je o njihovim postupcima napisano. Mnogo je lakše pokrenuti mehanizme pritiska, pokušati diskreditovati autora, osporavati njegov profesionalni kredibilitet ili ga predstaviti kao nekoga ko ima lični obračun s pojedincima. Umjesto odgovora na postavljena pitanja, nude se priče o navodnim motivima onoga ko ih postavlja.

Ponekad se ide i dalje. Čine sve kako bi novinaru zagorčali život, onemogućili mu pristup javnim sredstvima podrške ukoliko se xcbavi i literarnim i književnim radom, a pritisci se, prema iskustvima pojedinih novinara, pokušavaju prenijeti i na članove njihovih porodica. Dešava se da se ljudima koji su obrazovaniji i stručniji od onih kojima su preko političkih i drugih veza omogućena radna mjesta otežava mogućnost zaposlenja.

Ako je to cijena slobodne riječi, onda se s pravom moramo zapitati kakvu to demokratiju gradimo i čega se toliko plaše oni koji su na vlast došli obećavajući bolji život građanima.

Za sitne pare i određene privilegije pronađu se i oni koji će odrađivati prljave poslove. Stranački poslušnici, takozvani botovi, među kojima ima i onih kojima je preko veze obezbijeđen lagodan posao u javnoj upravi, postaju najglasniji branioci postupaka svojih političkih pokrovitelja. Često su i sami svjesni da ono što brane nema mnogo veze s javnim interesom, ali je očigledno da im je važnije sačuvati vlastitu poziciju nego postaviti pitanje odgovornosti.

Nerijetko se takva odbrana pretvara u lične uvrede, javno omalovažavanje, pa čak i prijetnje. Umjesto argumentima, pokušava se odgovoriti zastrašivanjem. Kao da će novinar prestati pisati o problemima ako ga neko na ulici poprijeko pogleda, uvrijedi ili mu poruči da se ne bavi onim što ga se, navodno, ne tiče.

A tiče ga se! Tiče se svakog građanina koji plaća poreze, čeka na obećanu infrastrukturu, suočava se s problemima u svojoj ulici, traži posao, zdravstvenu uslugu ili odgovornost onih koji odlučuju o njegovom svakodnevnom životu.

Odjednom neki obični ljudi, koji jedva kraj s krajem sastavljaju, počinju na ulici, pijaci ili bilo kojem drugom mjestu voditi stranačke bitke. Brane postupke pojedinaca ogrezlih u raznim aferama, predstavljajući ih kao velike patriote i borce za državu. Pri tome zaboravljaju da se interes države ne može poistovjećivati s interesom jedne političke stranke, niti se patriotizam mjeri odanošću pojedincu koji trenutno obnaša neku funkciju.

Država nije ničija privatna prćija. Javna funkcija nije nasljedstvo, a budžetski novac nije stranački plijen.

Posebno je porazno kada se mladim ljudima šalje poruka da ne vjeruju onome što vide vlastitim očima, nego samo onome što im se servira putem stranačkih medija. Nedavno je, obraćajući se mladima, jedan od takvih funkcionera poručivao da ne vjeruju onome što pojedini novinari pišu. Zanimljivo je da se takve poruke često čuju od ljudi koji vlastiti način rada predstavljaju kao primjer zakonitosti i uspješnosti.

A šta se krije iza takve slike?

Konkurs za jedno radno mjesto, na kojem se od 3.500 nezaposlenih u lokalnoj sredini prima osoba iz druge opštine, koja je već imala zaposlenje, samo je jedan od primjera koji otvara pitanja o stvarnoj svrsi pojedinih konkursnih procedura. Posebno kada se primljenom kandidatu, umjesto posla za koji je konkurisao, povjeravaju zadaci fotografisanja i predstavljanja funkcionera u njihovim promotivnim saopštenjima.

Takva praksa, ukoliko se potvrdi, mnogo više govori o odnosu prema javnim institucijama nego desetine pompeznih saopštenja o navodnim uspjesima.

Upravo takvim ljudima potrebno je da građani vjeruju u fotografiju, a ne u stvarnost. Da im bude važnije potpisivanje sporazuma nego početak radova, najava investicije nego njena realizacija, svečano fotografisanje nego završetak posla. Tako se godinama stvaraju slike uspjeha, dok građani čekaju da obećanja konačno postanu stvarnost.

Potpisuju se sporazumi o početku gradnje različitih infrastrukturnih objekata, organizuju svečani događaji, objavljuju fotografije i saopštenja, a onda se mjesecima, ponekad i godinama, čeka da se nešto zaista uradi. Poslovi se dodjeljuju firmama koje povjerene zadatke ne završavaju u dogovorenim rokovima ili ih ne realizuju kvalitetom kakav građani s pravom očekuju.

I kada novinar o tome napiše tekst, problem, po njihovom mišljenju, nije u neurađenom poslu, nego u novinaru koji je na to podsjetio.

E, tu se lezihljebovići „uvrijede“.

Nije ih, izgleda, uvrijedilo to što građani čekaju, što se obećanja ne ispunjavaju, što se javni novac troši bez vidljivih rezultata ili što se problemi godinama ponavljaju. Uvrijedilo ih je što je neko imao hrabrosti da o tome napiše nekoliko redova i podsjeti ih da postoje ljudi koji pamte njihova obećanja.

Slobodnog novinara ne bi smjelo zanimati hoće li se zbog objavljenog teksta neko naljutiti. Njegova obaveza nije da čuva nečiji miran san, naročito ako je taj san izgrađen na tuđem nezadovoljstvu, neispunjenim obećanjima i zanemarivanju javnog interesa.

Naprotiv, njegov je posao da takav miran san povremeno prekine. Ne iz lične mržnje, osvete ili želje za obračunom, nego zbog javnog interesa. Da podsjeti one koji su zaboravili zašto su izabrani, kome odgovaraju i čijim novcem primaju platu. Da im ne dozvoli da se iza funkcije, službenog automobila, kancelarije i stranačkog saopštenja sakriju od pitanja na koja građani imaju pravo dobiti odgovor.

Jer, vlast koja se boji novinarskog pitanja ima mnogo veći problem od novinara koji ga postavlja.

Riječima stranačkih botova teško je „otvoriti oči“ onima koji su odlučili da svaku kritiku doživljavaju kao napad na svoju političku opciju. Teško je objasniti da kritika ne mora biti neprijateljstvo, da ukazivanje na propuste nije rušenje države i da novinar koji proziva nerad ne radi protiv zajednice, nego upravo u njenom interesu.

Zato slobodni novinari ne smiju odustajati. Ne smiju se povlačiti pred prijetnjama, ucjenama, uvredama i pokušajima diskreditacije. Moraju biti svjesni da njihov posao nije uvijek zahvalan, da će često ostati bez podrške onih od kojih bi je najviše očekivali, ali i da je upravo njihova nezavisnost ono što ih čini važnim za društvo.

Naravno, sloboda novinarstva podrazumijeva i odgovornost. Nije dovoljno nekoga prozvati, potrebno je imati argumente, provjeriti informacije, razlikovati činjenice od pretpostavki i omogućiti prozvanima da odgovore. Ali kada su činjenice provjerene, dokumenti dostupni, a problemi vidljivi, onda nema razloga za povlačenje pred bilo čijom funkcijom ili političkom moći.

Novinar ne mora biti ničiji miljenik. Ne mora se dopadati načelniku, ministru, direktoru javnog preduzeća niti bilo kojem drugom funkcioneru. Njegova obaveza je da bude korektan prema činjenicama i građanima kojima se obraća.

Zato se slobodni novinari moraju držati one stare krilatice: „Ni po babu ni po stričevima“. Pohvaliti ono što je dobro, kritikovati ono što nije, bez obzira na to ko je zaslužan ili odgovoran. Ne praviti razliku između političkih boja, nego između rada i nerada, odgovornosti i neodgovornosti, poštenja i zloupotrebe položaja.

Možda će zbog toga nekome biti pokvaren dan, možda će se neko uvrijediti, možda će se pokrenuti čitava mašinerija pokušaja diskreditacije. Ali to ne smije biti razlog da novinar zašuti.

Jer, kada novinari zašute, kada se kritička riječ zamijeni uljepšanim saopštenjima, a pitanja poslušnošću, tada građani ostaju sami pred onima koji su zaboravili da vlast postoji zbog naroda, a ne narod zbog vlasti.

Slobodan novinar ne treba da se plaši onih koji se ljute zbog istine. Mnogo više razloga za zabrinutost trebali bi imati oni koji svojim postupcima daju povod da se o njima piše.

Bez obzira na cijenu, treba javno kazati sve ono što je dobro, ali i sve ono što nije. Jer novinarstvo koje se boji moćnika prestaje biti korektiv vlasti i postaje njen reklamni servis.

A istina, koliko god nekome bila neugodna, uvijek je jača od slike koju korumpirani i neodgovorni stvaraju o sebi.

I zato, neka se lezihljebovići ljute. Novinar koji pošteno radi svoj posao nema razloga da im se izvinjava zbog istine.