Ključ problema je na strani troškova i kapitala. To se odražava kroz likvidnost i solventnost. EP BiH je solventna ali nije likvidna. Moglo bi biti i obrnuto, što nije, da bude likvidna ali nesolventna. Zašto je EPBiH solventna?
Odgovor je što ima visoku vrijednost imovine ( aktive) u odnosu na obaveze. Visoka vrijednost imovine ” proizvodi” visoku obračunatu amortizaciju. Kumulirani gubici na nivou koncerna EP BiH ne mogu pokriti gubitke rudnika uglja. Ključni problem ostaje na finansiranju. Umjesto da se traži rješenje u dugoročnim izvorima traže se kratkoročni izvori kroz potraživanja i kratkoročne bankarske kredite. Rješenje je u restrukturiranju cijelog Koncerna. Prvo, organizaciono. Drugo, finansijsko. Takva mogućnost postoji u Zakonu o stečaju F BiH. Nešto slično se desilo sa “Novom željezarom “Zenica. Drugog rješenja nije bilo. Tzv.lex specijalis je bio kao izmišljanje rupe u saksiji.
U finansijama ne postoji alhemija jer se “zlato ne može napraviti od blata”. Iza takvih operacija mogu se samo kriti prevare i kriminal , bilo da se radi realnom ili finansijskom sektoru.
S toga zahtjev za povećanje cijene je pokušaj alhemičara u menadžmentu EP BiH da od gubitaka naprave ispravku kapitala kroz povećanje cijene. To je praktično moguće; samo je pitanje koliko može trajati. Narod bi rekao ” tek toliko kao drvena peć”. To nije pravo rješenje.
Pravo rješenje je stečaj i programirano restruktiranje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.