Radostan zbog lopte i vraćene slobode, provukao sam se kroz rupu u ogradi i pozvao Mehu. Pošli smo na livadu pored Miljacke, da isprobamo prvu pravu loptu u životu. Meho trči prvi. Sunce mu zapleteno u kuštravu kosu. Za njim trči Garo, veselo maše repom, debeli mu trbusi podrhtavaju.
Ja trčim za njima, sretan što ih imam. Hajde da se trkamo. Čik ako moreš, prestigni me – dovikuje Meho, glas mu zvoni.
Livada zelena, još rosna, prošarana dragoljubama i ljutićima. Šutamo jedan drugom bezbroj puta, neumorni.
Mehina gruba bakandža malo nespretno dohvati loptu i ona leti prema rijeci. Miljacka, inače pitoma i tiha, pomamila se, pomahnitala od topljenja snjegova i dugih proljetnih kiša. Huči oholo, prijeteći.
Meho i ja trčimo. Lopta je brža i uskoro pluta po vodi. Meho zagazi. Meho, ne ulazi! Ne boj se, bolan, štapom ću je dofatit.
Uzeo je suhi vrbov štap i dodiruje je, ali ona kao da ide dalje. I Meho ide dalje. I dublje. Voda mu je već iznad koljena. Huči. Vrati se, Meho, kumim te Bogom. Pusti loptu, vrati se! Šta se dereš, nisam baba.Uznemiren sam, uplašen. Čuješ li, vrati se, molim te!
Ne znam tačno kako se sve zbilo. Kao da ga nešto povuče, zaplesaše u zraku dvije mršave ručice, kao dvije lastavice, a onda se voda sklopi. Vrbova grana ostade na površini. Lopta pluta dalje. Gledam a neću, ne mogu da vjerujem. Garo sa obale žestoko laje prema vodi.
Kada sam se osvijestio, vrisnuo sam iz sve snage i potrčao, ne prestajući vrištati.
Trčim, bauljam, padam, pa opet trčim, obnevidio od suza.
Meho je odnio zauvijek moj smijeh. Odnio je i ono što me hranilo, grijalo, snažilo, svoju ljubav.
Noćima sam se trzao iz sna, tresao kao u najjačoj groznici. Nana mi saljevala stravu, dovodila hodžu da mi pravi zapise. Jedne noći, kad me je teškom mukom iščupala iz košmara, čvrsto me privila na uvela prsa. Ne tuguj, sinko. Meho je sad s melecima. Hoće li Meho i meleke naučiti da se smiju? – pitao sam se.
Tada sam prvi put poželio umrijeti. Odlučio sam poći za Mehom, došao na isto mjesto, zagazio duboko, do iznad pasa i zaronio glavu. Uplašili su me mrak i bezdan. Tresući se od užasa, izašao sam iz vode. Od tada mrzim rijeku. Ljudi je obično vole, podsjeća ih na život, na prolaznost, na vječnost. Za mene je samo golemo zlo koje mi je ukralo Mehu.
I Garo se promijenio. U početku mi se još više umiljavao, u stopu me pratio. Poslije je sustao, pa odustao. Sjedio je pred svojom kućicom i satima gledao tužnim psećim očima nekamo u daljine.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.