Uplašen čovjek mnogo manje razmišlja o tome kako živi, strah je postao najjeftinije političko sredstvo

Takva zemlja, sa tek djelimično zaliječenim ranama, životari i danas. Zove se Bosna i Hercegovina.

I gle čuda. Ima zajedničku vojsku sastavljenu od pripadnika nekada zaraćenih strana, koji nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma već decenijama zajedno izvršavaju svoje zadatke, a da se međusobno nisu potukli. Istovremeno, oni koji su takav sistem stvorili svakodnevno se politički hvataju za vrat, prijete jedni drugima, podižu tenzije i ostavljaju utisak da je pitanje dana kada će sukob ponovo zakucati na vrata Bosne i Hercegovine.

Dok se oni politički nadmeću ko će izgovoriti težu riječ, oni koji su zbog njihovih ideala nekada vodili ljute bitke, danas, kopaju po kontejnerima tražeći komad hljeba.

Borci svih vojski odavno su postali teret upravo onima koji ih se najčešće sjete pred izbore.

Političari iz Federacije Bosne i Hercegovine gotovo opsesivno prate svaki potez Milorada Dodika. Da nije njihove svakodnevne galame, mnogi građani vjerovatno ne bi ni znali za polovinu njegovih izjava. Što ga više proglašavaju najvećom prijetnjom, to mu, paradoksalno, daju veći politički značaj.

Umjesto ozbiljnih odgovora kroz institucije, oni godinama nude samo saopštenja, konferencije za medije i patriotske govore.

Ako bi se Republika Srpska ikada otcijepila od Bosne i Hercegovine, to ne bi bila isključiva zasluga Milorada Dodika.

Bila bi to posljedica višegodišnje političke inertnosti, neznanja i odsustva državničke odgovornosti onih koji su imali obavezu da jačaju institucije, a umjesto toga bavili su se isključivo dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Država se ne brani velikim riječima nego funkcionalnim institucijama, zakonima koji vrijede jednako za sve i odgovornim ljudima koji ih provode.

Kome treba Ustavni sud ili bilo koji drugi sud ako njegove odluke ostaju mrtvo slovo na papiru?

Kome treba Tužilaštvo koje čas procesuira jedne, čas druge za minrne propuste, dok najveći slučajevi godinama skupljaju prašinu?

Kome trebaju SIPA, policijske agencije i druge institucije ako kriminalci otimaju službena vozila, ismijavaju državu i njene organe, a da za to gotovo niko ne odgovara?

Kome trebaju institucije koje nijemo posmatraju kako se godinama ne provode presude “Sejdić-Finci” i presude slične njima, kako i dalje postoje “dvije škole pod jednim krovom”, kako parlamenti mjesecima ne zasjedaju, a plate uredno stižu, kako se zapošljavaju podobni umjesto sposobnih, kako javna preduzeća služe kao stranački plijen, a država sve više liči na servis političkih elita nego na servis svojih građana?

Kome, zapravo, treba država Bosna i Hercegovina?

Građanima svakako treba.

Ali ne ovakva država u kojoj političari ne odgovaraju ni za šta, a građani plaćaju sve.

Najviše odgovara onima koji su svoje živote trajno vezali za budžetske jasle.

Svaka tranša kredita Međunarodnog monetarnog fonda, svaki prihod od PDV-a i svaka marka prikupljena od poreza njima znači sigurnu platu, službeni automobil, dnevnice i privilegije.

Građanima ostaju dugovi koje će vraćati godinama.

Posebno je bizarno što upravo oni koji najglasnije govore da Bosna i Hercegovina ne valja, da je neodrživa ili da je treba rasturiti, uredno svakog mjeseca primaju platu upravo iz njenog budžeta.

Ne valja im država, ali im ne smeta njen novac.

Ne priznaju njene institucije kada im to politički odgovara, ali bez razmišljanja koriste sve privilegije koje im te iste institucije omogućavaju.

Da zaista vjeruju u ono što govore, prvi bi se odrekli funkcija i plata koje im isplaćuje država koju osporavaju.

Međutim, to se nikada ne događa.

Naprotiv, što su glasniji u napadima na Bosnu i Hercegovinu, to su čvršće vezani za njene budžete. To dovoljno govori koliko je iskrena njihova politika.

S druge strane, ni političari koji se predstavljaju kao najveći branioci Bosne i Hercegovine nisu mnogo uvjerljiviji. I njima odgovara stalna proizvodnja kriza.

Dok građani raspravljaju o novom sukobu koji se navodno sprema, gotovo niko više ne pita zašto mladi odlaze, zašto su plate male, zašto se mjesecima čeka na zdravstvene usluge, zašto cvjeta korupcija ili zašto pravosuđe godinama ne uspijeva završiti ni najvažnije procese.

Strah je postao najjeftinije političko sredstvo.

Kada nemate rezultate, ponudite neprijatelja.

Kada nemate plan razvoja, govorite o ratu.

Kada ne znate kako otvoriti nova radna mjesta, podsjećajte građane na rovove i devedesete godine. Tako se pažnja javnosti uspješno skreće sa nezaposlenosti, kriminala, korupcije i odlaska stanovništva.

Nažalost, upravo ta politika odgovara gotovo svim nacionalnim liderima. Jedni plaše građane Bošnjacima, drugi Srbima, treći Hrvatima.

Kada ponestane nacionalnih tema, pronađu političke neprijatelje ili izdajnike u vlastitim redovima.

Važno je samo da građani ostanu u strahu, jer uplašen čovjek mnogo manje razmišlja o tome kako živi.

Istina je, međutim, mnogo jednostavnija.

Nijedan ozbiljan političar koji danas uživa sve privilegije vlasti nema stvarni interes da sruši sistem koji ga hrani.

Bosna i Hercegovina je mnogima postala idealan okvir za političko preživljavanje. Dovoljno je održavati stalnu krizu, proizvoditi sukobe riječima i povremeno zveckati oružjem kojeg odavno nema u kasarnama bivše JNA. Građani će se prepirati oko nacionalnih tema, dok će političke elite nastaviti živjeti znatno bolje od onih koje predstavljaju.

Uprkos svim crnim oblacima koje takvi političari uporno prizivaju nad Bosnom i Hercegovinom, malo ko istinski želi njen raspad.

Jer, šta bi nakon toga?

U nekoj drugoj državi morali bi pokazati rezultate, odgovarati za obećanja i živjeti od vlastitog rada.

Što bi razbijali Bosnu i Hercegovinu?

Ni u jedno drugoj zemlji, makar ona imala i prefiks po narodu kojem pripadaju, nebi mogli živjeti ovako u izbilju. Morali bi zasukati rukave i početi da rade.

No, takvi bi brzo poskapali od gladi jer od vlastitog rada nebi mogli da žive.

Zato građane ne treba plašiti ratovima nego ih pitati zašto već tri decenije žive u državi u kojoj političari nikada nisu odgovorni za svoj nerad.

Kada bi građani jednom prestali vjerovati da ih od komšije dijeli nepremostiva mržnja, a počeli postavljati pitanja o javnom novcu, zapošljavanju, korupciji i odgovornosti, mnoge bi političke karijere završile mnogo brže nego što su i počele.

Možda je upravo zato proizvodnja straha postala najvažniji politički projekat u Bosni i Hercegovini.