Znaš šta sam maločas mislila? Opšte je mišljenje da je čovjek savršenstvo prirode. Ustvari, on je primjer nesavršenosti…
Gledala onu topolu mokrih golih grana što se ko kakvo strašilo koči prema nebu. Pa mi onda pade na um da će već u aprilu ponovo ozelenjeti, biti jednako lijepa, lišće će šumjeti, ptice slijetati, pravit će hladovinu u vrelim danima. Ono što behara će izbeharati, trava će ponovo talasati, u njoj će se opet ko dukati zlatiti maslačci, bijeljeti dragoljubi, ponovo će cvjetati ruže i jasmin, voćke će se kititi beharom…
A kad nesretni čovjek umre, adio, doviđento, good bye, nikad više. Ni ozelenjeti, ni izbeharati.
– Sve što si rekla je bezveze. Ono lišće kojim će se drveće okititi kad dođe proljeće nema apsolutno ništa s ovim koje je opalo. To će biti sasvim novo lišće, možda će, doduše, imati neki atom iz onog starog koji će iz zemlje upiti korijenske žilice. Isto je i s travom, cvijećem, svime što živi.
Ostavili su iza sebe sjeme iz koga će izrasti bezbroj novih života. I tako ukrug, unedogled, dok je svijeta. Kao što je i tvoja mama ostavila tebe, kao što ćeš i ti, a uz tebe i ja, ostaviti iza sebe biljeg da smo jednom bili…