Ne parfema, nije ih volio. Miris njegova tijela. I sapuna Dove. Zaboravljam na džezvu.
Prsti mi osjećaju mekoću vune od koje sam ga plela. Sjećam se da je to bilo u noćima miholjskog ljeta. Sjedila bih pored prozora i ritmično pomicala igle uz zvuke psećeg laveža i hučanja vjetra u mračnome vrtu, sve dok mi se oči ne bi počele sklapati.
Ne gledam ga, a dobro znam da je boje njegovih očiju, ledeno siv.
Pod prozorom hrastovo stablo prekriveno snijegom sija srebrnim sjajem, kao da na dar prima svjetlost stolne lampe, i za tren se brišu granica između mojih prstiju i njegovog džempera, pa kao što ja dodirujem njega, on dodiruje mene.
Pod kapcima mu vidim lice, čašu u njegovoj ruci, cigaretu među usnama, prepunu pepeljaru. Pa govorim sebi: ništa se nije promijenilo, ništa se nije pomaklo, samo se sakrio, okreni se, potraži ga, on je tu…
Vjetar donosi uspomene, unosi nespokoj i vraća me na jednu klupu u nekom dalekom gradu, tamo odakle mislim da sam zauvjek pobjegla. A nisam…