Nikad, baš nikad za sedamnaest i pol mjeseci nismo pričali o bolesti. Ni o smrti. Nikad ti nisam rekla da se bojim. Nikad mi nisi rekao da se bojiš. Nikad me nisi vidio da plačem. Nikad te nisam vidjela da plačeš. Ali ima suza koje se vide u oku, na licu, i onih koji ima, ali se kriju u mraku sebe…
Znam kako sam se osjećala. Kako si se osjećao ti? Srašna je pomisao da to nikad neću znati. Zašto nikad nisam našla snage da te upitam – Je li te strah? O čemu razmišljaš u noći, kad te mrak zagrli i od mene sakrije?
Nije prošao dan u kome te po više puta ne bih pitala kako si. Uvijek identičan odgovor- palac podignut u zrak i tvoje – Super! Često bi uz to išlo i kucanje u drvo. Ali – Kako si?, nije isto što – Je li te strah?
Zašto se bar jednom oboje nismo slomili, zagrlili i ridali kao neke životnje kad ih kolju? Zašto smo bili tihi kao iz naslova filma „Kad jaganjci utihnu“, da, kao da smo oboje utihnuli? Zašto smo oboje glumili normalan život? Samo si nekoliko puta kazao: Dođi, ućuli se uz mene, i ja bih se privijala poput lijane.
Ne, više poput naše Boni, onog sićušnog kučeta koje smo ljetos našli u bašči samo i gladno i uplašeno, a cijelo mi moglo u šaku stat. Tako bi se ona ućulila uz mene kad smo je pred kraj ljeta donijeli našoj kući.