Čak sam mu u očima vidjela zrnce radosti, pa je i mene neka radost ponijela. Što je tu, što izgleda bolje nego jučer, čak lakše diše, što mu gledam šake ispružene preko prekrivača, lijepe, najdraže, moje. S tihom tugom konstatujem da su smršavjele, da su se prsti nekako izdužili, a nadlanice suzile. Na lijevoj nadlanici, negdje na sredini, malo desno, modrica koja polako dobiva žutu boju. Trag uboda, venozno već deveti dan dobiva snažan antibiotik zbog upale pluća…
Zatomljujem tugu i nastavljam pjevati. Negdje u pola pjesme, Džeka, na koga sam bila zaboravila, kaza da vadim pjesme iz naftalina, da smo mi očito dovoljni jedno drugom, osjeća se suvišnim. Sve je to izgovorio u hipu, šeretski, mangupski. I otišao.
Pojeo je sve, do zadnje mrvice, do zadnje kapi mlijeka, i zagrlio malog smeđeg medu.– Znaš li ti, Cicko (tako sam ga odjednom počela zvati), otkud kod nas ovaj medica?– Ne znam, Micko.– Ovako ti je to bilo. Živjela djevojčica po imenu Maša. Otišla u šumu brati jagode. I zalutala. Umorna, naišla ne neku kućicu, ušla da se odmori i zaspala. A to je bila kućica ovoga mede…
Drago lice se malkice nasmiješilo. Pomilovala sam mu kosu, obraz, čelo.Gusta crna kosa je sjala kao namazana onom kremom za kosu, nije oprana sedam dana.
Pa sam nastavila kako je ovaj medo zarobio Mašu, volio je i brinuo o njoj, ali joj nije dopuštao da ode od njega. Pa kako je pristao da odnese njenoj kući korpu s kolačima koje će Maša spremiti i poslati tati i mami. Kazala medi da putem ne smije jesti kolače, ona će se popeti na drvo i gledati. I kako se Maša skrila na dno korpe, a kolače stavila preko sebe.– Sad ću sjest na panjić i pojest ću kolačić – kaže medo kad je malo odmakao, a Maša iz korpe viče: –Ne sjedaj na panjić i ne jedi kolačić.
Pričala sam podižući i spuštajući glas, pokušavajući biti što uvjerljivija, kao u pozorištu za djecu…Na tom dijalogu se svaki put osmjehnuo, a ponovila sam ga tri puta… I završila bajku kao što i završava – da je medo donio košaricu pred Mašinu kuću, da su ga napali seoski psi, a on, bježeći glavom bez obzira, dotrčao kod nas. I ostao jer nas je zavolio. A zavoljeli i mi njega.Osjetila sam suhoću usta, jezika, usana, ona tiha radost se rasplinula, ponovo se cerilo odvratno, golo lice stvarnosti, pa sam, tobože veselo, kazala:
– E neću više ništa dok ti meni ne otpjevaš ono što si mi pjevao dok si po mene dolazio.
Rijeka donosi jesen Tiho umire grad A u nama toliko ljeta Mi smo siročad svijeta.
Na trenutak nestaje veliki tužni bolnički krevet i naša soba i nas dvoje u njoj, u djeliću sekunde su izbrisane godine, decenije. Jedino, ali jedino isto je – decembar je kao i one davne godine. Mlada doktorica se prvi put odvojila od roditelja, došla u mali nepoznat grad, stanujem u samačkom hotelu, Cako dolazi po mene. Zna da se u hotel moram vratiti do osam. Navika koju sam ponijela iz roditeljske kuće.
Spušta se večer, praminja snijeg, Caki ide između niskih borova zasađenih u parku ispred hotela. Na njemu hanterica bež boje sa za nijansu tamnijim krznom. Kragnu podigao visoko uz vrat, ruke u džepovima. Već sa izlaznih vrata vidim kako mu oči boje badema sjaje. Ide prema meni i pjeva (baš lijepo pjeva, i boja i intonacija su perfektni):
– Reci da li ćeš noćas moći ostavit sve…
– Hoću – želim mu kazati, ostavit ćemo sve i otići iza kulisa, u ništa, gdje ćemo nastaviti tamo gdje smo zastali počekom jula prošle godine, dan uoči Bajrama. Hajdemo među zvijezde, narugajmo se životu, narugajmo se smrti. Šta našoj ljubavi mogu sve sile dobra i zla, svjetla i mraka? Ne mogu ništa, samo kapitulirati, postidjeti se.
Onda oživi sjećanje kad mi se prije dva mjeseca javio osjećaj da kreće nagore, kad me uhvatio strah, pa panika, nisam mogla kontrolisati ni misli ni postupke ni pokrete. Samo sam nazula nešto, izašla napolje, prešla mostić prekoputa zgrade i uputila se uskom blatnjavom stazicom uz Lašvu. Stazica je vrbama zaklonjena od pogleda, i niskim rastinjem, raznoraznim šibljem… i ja osjećam neku radost što me niko ne vidi pa koračam tom jebenom stazicom i plačem, ridam… Kad sam došla do drugog mostića, gdje je kraj staze, obrišem lice i oči, stavim tamne naočale i nastavim ulicom pored zgrade gimnazije, do „Konaka“ sa druge strane Lašve, desno. Nešto iznutra, ne mogu imenovati taj osjećaj, neodoljivo me vuče ka jednoj davno sazidanoj a nikad dovršenoj zgradi, blizu je, vidim je. Zgradi koju je započeo zidati mlad, uspješan, drag građevinski poduzetnik koga sam kao mlad ljekar liječila, on tada bio osmi razred. Umjesto da završi zgradu, on jedno popodne otišao do nje sam, popeo se i – skočio.
Na betonskoj ploči ostavio mobitel i sat. Pričalo se da su ga neki ljudi vidjeli dok je kratko, prije nego što će se popeti, šetkao okolo. I ostalo mi žao što se tada nisam našla negdje blizu, pa ga srela, prepoznala, pričala mu o njemu kao dječaku koji boluje od gnojne angine, o njegovim divnim roditeljima… Sve nešto mislim da bi odustao od onoga što je naumio. I uradio.
Poslije je sa iste zgrade skočilo još, mislim, dvoje ljudi. Možda i više, nisam sigurna…E to nešto iz mene me vuklo ka toj zgradi, pa kad sam toga postala svjesna smrzla sam se.– Šta bih riješila? – pitala sam se. – Ništa, samo bih sebe izvukla, ne misleći ko će brinuti za Cakija, ne misleći na šokove moje djece, na stigmu kojom bih obilježila ne samo njih nego i njihovu djecu, i djecu njihove djece.Odustati može svaki kreten, boriti se lavovski i dokraja mogu samo jaki. A ja jesam jaka. Ne priznajem prepreke, nikakve, sve dok nada živi. A živa je.
S tim mislima sam se vratila kući.Pod prozorom neko nekom glasno nazivaselam alejkum, onaj neko odgovara alejkumu selam, deziluzioniraju me, otimaju taj tren plutanja u zaboravu. Ponovo se usredsređujem na Cakijevo lijepo pjevanje, glas lako drhturi:
Duga očajna kiša Magla zastire grad Nekim putem tijesno kroz jesen I nas će odnijeti vlak…
Da nas bar zajedno odnese, mislim. Nije važno koji vlak i gdje. Važno je jedino da smo zajedno…U duši se stisnulo, u prsima guši, oko vrata steže, usne peku od suhoće.– E sad je na tebe red – kaže. – Hoću „Ono sve što znaš o meni“.Pomislila sam da kad bi mi neko plaćao da pjevam ne postoji cijena za koju bih još nešto otpjevala, ali sam spremno, kao da jedva čekam, započela…
Razbijena sam na komadiće, samo me još pjesma sa životom veže, u pjesmi tražim spas i lijek, pjevam kao da je to zadnje što u životu radim. Mislim na slavuja koji pjeva i sve bliže primiče malo tijelo trnu koji se zabada sve dublje i dublje u njegovo maleno srce, kako pjevajući umire.Ja sam jedan od mladića / koje viđaš svaki dan – završavam pjesmu dragog Arsena.Gledam kako se na visokom uzglavlju Caki blaženo smiješi, čujem da kaže: – Da.Onda ja, ono kao ozbiljno, kažem:
– E nije tačno.– Šta?
– Pod broj jedan, ti nisi mladić, i ti to dobro znaš. Kao što ni ja nisam cura, nego nana.– A broj dva?
– Ne srećeš se ti svaki dan, nego samo jednom u životu, ako se ima sreće – jedva nekako izgovorim i, bojeći se da ne vrisnem, u dva koraka izletim iz sobe, a sve mi drago što je Džeka otišao da ne bude svjedok mog sloma. Kad u dnevnoj sobi, na dvosjedu, sjedi Senada, divna mlada medicinska sestra, na koju sam sasvim zaboravila. Potpuno tronuta, ne može sakriti suze.Drhtavo govori: – Tako ste me raznježili i ganuli…
Čim sam se malo pribrala, mogla nacrtati osmijeh i unormaliti glas, vratila sam se u sobu i izrecitovala mu tri poduže Desankine pjesme. Onda je ušao, po ko zna koji put, naš sin, nasmiješio se i kazao: – Tajo, danas si super, idem malo izaći, sa sekom kafu popit.
“Ima te”