Vidi svoju majku kako povazdan pere, pegla, kuha, čisti, riba, šije, a uvečer bogobojazno uči: Bismillahir-rahmanir-rahim, kako otac određuje njen pravac, svaki njen korak, kako ga ona gleda sa strahom, ponekad sa mrvom želje, kako on tu mrvu ubija, zgnječi nakon što se gadljivo odmakne kad poljubi njen uveli obraz mokar od rintanja.
Pojede jelo koje mu je spremila, obuče odijelo i košulju koje mu je opeglala, naredi joj da mu izabere kravatu i da mu je veže, niko to ne zna tako gospodski kao ona… Pa izađe na glavnu džadu visoko uzdignute glave, u susret nekoj od svojih brojnih pretjerano namirisanih, pretjerano našminkanih plavuša.
Mati uzima abdest, potom Kur’an i poluglasno uči: Bismillahhir-rahmanir-rahim / Kul euzu bi rabbin-nas / melikin nas / ilahin- nas…
A onda je jedne sasvim obične večeri, još je bio dječarac, sa majkom pio kafu i jedna platinasta ljepotica je došla u kuću i pitala za oca i on je vidio kako je majka problijedila, riječ joj je zapela negdje u grlu, u grudima, gdje li, oči je uprla u one plave kose, one plave oči.
Njene su oči najednom postale jako ispupčene. I to je bilo sve. Majka je samo umrla, bez najave, bez pripreme, nagovještaja, upozorenja, molbe za oprost, testamenta, kao da pije još jedan findžan kafe, kao da svodi već svedene račune.
A on je, ni djete ni odrastao muškarac, ostao je poput planinske biljke, svačiji i ničiji, prepušten samome sebi. Kao jedro bez vjetra. Tjeskoba koja se tada uvukla u tijelo nikad ga više nije napustila. U njemu se zauvijek nastanila tuga a on je sve te godine živio noseći oklop koji ga je štitio od tuđe znatiželje.
Pa je godinama išao, tražio, osluškivao, putovao samo da nađe onu prvu i posljednju, jedinu, onu koju će moći voljeti, sa kojom će ostajati kad drugi budu tražili svoje plavuše… Je li to što se nije šminkala, što nije koristila mirise osim mirisa sapuna, što nije imala plavu kosu i što njene oči nisu bile plave, je li to bilo presudno da pred njom položi oružje, skine oklop, osjeti lakoću i slobodu?
Godine su prošle, otac se razbolio i on se brinuo za njega bolesnog, nemoćnog, ostarjelog i jadnog, presvlačio ga i hranio. Dok bi ga kupao gledao je na prsima mu istetoviranu mladu plavušu golog, oblog, izazovnog, jedrog tijela. Otac je sve više stario, sve teže bolovao, sve manje govorio, sve slabije vidio, mokrio i …. u krevet, a plavuša ga nije napuštala, ostajala je jednako mlada, jednako izazovna, jednako nasmijana. S njim je i u grob otišla…
NBH “I ja njega volim”