Lice je odavalo. Jasno se čitala patnja. Uzbuđenje je i u meni narastalo. Gotovo kao da sam i sam stupio pred ponor u koji se Metka bila strmoglavila. Morao sam nešto kazati. Misli su se, kao zatvorenici na vrata, u gomili nabijale u grlo, ali se ni jedna nije uspjela probiti.
Usta mi bijahu suha, kao spečena. Prišla je fotelji, napunila čašu i popila je gotovo jednim gutljajem. Izabrala je tri ploče, stavila ih ustranu, pa nastavila: Poslije… tvoje društvo pomoglo je da nađem kopču, nešto što premošćava prazninu. Osjetila sam da sam potrebna tebi, da ja tebe trebam…Sjela je na pod, leđima naslonjena na sjedište fotelje.
Noge povijene u koljenima, privučene prsima. Pozvala me je da sjednem kraj nje, pa nastavila: Usvojila sam novu životnu filozofiju. Ne gledam u budućnost, ne vraćam se u prošlost. Ni za čim prošlim više ne žalim. Novi dan – novi početak. Kao proljeće…
Ustala je i prišla gramofonu. Slušam samo tri stvari. Želim da ih čujemo zajedno. Mozartov Requiem, oproštaj s minulim danima, svim skupa i svakim jučerašnjim, Vivalldijevo proljeće, za svaki novi dan, i na kraju Beethovena, Odu radosti, za sve što nas raduje.
Pokrenula je gramofon i vratila se na mjesto kraj fotelje. Sjedili smo naslonjeni jedno na drugo, zabačenih glava. Dodirivali smo se samo potiljcima. Šutjeli smo. Nepokretni… Začuđen ćutio sam kao da s Metkom i zvucima koji nas “opkoljavaju” tu oduvijek pripadam. Ničega izvan sobe nije bilo. Živio sam samo čulima… Dodir Metkine kose što mi je milovala vrat i obraze, njen miris, toplina njenog tijela… Tresao sam se “od zime” kad je u dva navrata ustajala da zamijeni ploču.
Sobu su ispunili zvuci Beethovenove glazbe. Zabacila je glavu i, kao na jastuk, meko je spustila na moje desno rame. Pogled udesno – Metkino lice. Profil. Nikada tako blizu mome. Zračilo je mirom, oči zatvorene, tek primjetan smiješak. Naočala nije bilo. Još zatvorenih očiju lice je okrenula mome. Gotovo su se dotakla, moje lice, njen dah… Tak mali pokret da bi nam se usne spojile.
Načinio sam ga…
Nestala je sila što nas je održavala u dotadašnjem položaju. Skliznuli smo isprepleteni na mekom sagu… Ljubili su se i milovali,… milovali se i ljubili. Bez riječi, zaogrnuti zvucima “Ode radosti”, svakim pokretom zračili smo radost. Vodili smo ljubav… ne strasno i brzo kako to biva prvi put. Poput ljubavnika koji se rastaju, činili smo to nježno, nastojali što duže ostati jedno, podariti sebe i upiti tragove što će trajati i boljeti do narednog, neizvjesnog susreta. Nismo registrirali kad je ploča odvrtjela posljednje taktove. Kad smo se razdijelili u dva tijela, zaglušila nas je tišina. Kao na pustom otoku, nečim nevidljivim ograđeni.
Svijet za sebe. Mikrokosmos, izvan prostora i vremena.
Ubrzano ta je ograda nestajala i realni svijet uđe unutra donoseći žamor ulice pod prozorima Metkine sobe. Sjedili smo zagledani jedno u drugo i pijuckali džus kratkim a čestim gutljajima. Nismo govorili.
Pogladala je na sat i kratko kazala: Vrijeme je da pođeš. Vidimo se sutra na raskrsnici.Bez pozdrava, kako sam i ušao, napustio sam stan. Prije izlaska, samo sam spustio dlan na njenu glavu i pomilovao joj kosu. Nastavili smo po starom. Nikada se nije ponovilo… Bi i matura.
Otputovala je mami i bratu u Sloveniju. Koncem juna dobio sam pismo s ljubljanskim žigom. Pisala je da s ocem odlazi na istok, Pakistan,… Indiju ili Maleziju, gdje njegovo poduzeće gradi hidrocentrale… Nikad više je neću vidjeti…
NBH “Noć u Brelima”