Stara otprilike kao ja, živjela s majkom i odraslim sinom, Andrej mu je ime. Tražila je saglasnost da prevede na engleski, za početak, zbirku priča „Bizarne storije“ i roman „Noć u Brelima“. I počele se dopisivati. Izuzetno slične po karakteru, senzibilitetu, svjetonazoru… I postale vremenom najbolje prijateljice. Slavica je prevodila, za početak objavila moju priču „Plava Venera“ („Blond Siren“) u londonskom Dream Catcheru. Bože dragi, kako sam je voljela!
Onda se razboljela. Dijagnoza je postavljena kasno, kad su se već pojavile brojne metastaze. Bila je jaka. Naprosto nevjerovatna. Nikad, baš nikad se nije požalila. Jedino mi je na samom početku kalvarijskog puta kazala kako neće da je prime ni u jednu zdravstvenu ustanovu jer nema osiguranje. Onda sam danima ganjala dragog dr. Ediba Korkuta, koji je bio priznat onkolog u Washingtonu, usto kućni prijatelj Billa Clintona, da joj to reguliše. Nisam je tješila, Slavica nije bila osoba kojoj je to trebalo…
Nastavile smo se dopisivati svakodnevno, bolest je bila na margini, mislim na naše razgovore (u mislima i duši je bila neprestano), rijetko smo to spominjale mada sam bila pod neopisivim pritiskom, ispunjena nemirom i brigom. Slavica mi više nije bila važna kao prevodilac, bila mi je dragocjena kao prijatelj, čovjek… Prošlo je tako oko godinu dana. Meni prestale stizati njene poruke. Ja nastavila pisati. Opširno.
Svakog dana, nekad i po više puta. Do detalja opisivala kako drhturi lišće na brezi pod prozorom moje ordinacije, ne znam zašto se živo sjećam baš te poruke… I svaki dan sam se nadala njenoj poruci, a neka zebnja me počela ispunjavati. Došao juni, Caki i ja u bašiči. On po običaju radi, ja ležim na ležaljci, sunčam se.
A onda dolazi nešto poput metafizičkih, čudesnih senzacija kod Gabriela Garcia Marquesa koje se manifestiraju junacima u momentima smrti, a simboliziraju odvajanje duše od tijela.
Naime, u jednom trenutku sam osjetila nešto na palcu desne noge, otvorila oči i vidjela da je tamo, na desni palac sletio veliki, prelijepi bijeli leptir. Sletio i sklopio krila. U hipu me je obuzela nježnost no kako su prolazile sekunde (iz nekog razloga su se činile jako duge) a leptir jednako stajao, uhvatila me je neka nelagoda kojoj nisam vidjela uzroka, pa sam blago pomakla palac i leptir je odletio. Kao da sam odahnula.
Nisu prošle ni dvije-tri minute, on je ponovo sletio na isto mjesto i ponovo sam morala mrdnuti palcem da bi odletio. Ništa ne govoreći Salihu, ustala sam i ušla u vikendicu. Kod prozora je bio trosjed, nekako unespokojena sam legla tamo i zatvorila oči. Onda je leptir uletio kroz otvoreni prozor, ponovo sletio na isto mjesto, na palac desne noge, a ja vrisnula. Bio je to dosta glasan vrisak, Salih ga je čuo i uplašio se, utrčao u sobu, a ja sam sjedila na trosjedu, koljena obuhvatila rukama i drhtala. Pitao je šta se desilo, vidio da nemam snage odgovoriti.
Nasuo nam je po čašu nekog soka, zapalili smo, meni su i dalje ruke drhtale. Tek poslije sam, gledajući ga ravno u oči kazala:
– Znaš, moja Slavica je umrla, njena duša je u onom bijelom leptiru…
– Hej, ne bulazni. O čemu ti uopće pričaš? Ne prizivaj zlo, molim te – kazao mi je.
– Ali tako je, Caki… Ja to osjećam. Kad nekoga jako voliš, nije nimalo čudno da osjetiš kad ga izgubiš.Pa me je pitao kakve to uopće ima veze sa ljubavlju, a ja sam mu kazala da je ljubav i od same smrti jača.
Dobro se sjećam da sam kazala: „Smrt je smrtna, a ljubav je besmrtna.ˮ
Ostali u bašči do večeri. Uglavnom sam šutjela, ništa mi se nije radilo ni pričalo. Došli kući, istog trenutka palim kompjuter, konektujem se (tad je bila dial-up konekcija). Otvorim hotmail, odmah se pojavi e-mail sa [email protected].
– Cako, koji sam ja kreten. U pravu si, Slavica je živa, javila se – dozivam iz sobe. Otvaram poruku, čitam: „Vi mene ne poznajete…ˮ
Sva se u trenu preznojim, pomislim da joj se zbog brojnih metastaza u mozgu sve pobrkalo. Izađem iz sobe, čisto ne smijem nastaviti. Pijem kafu, ispušim dvije cigarerete, malo se okuražim i vratim. Ponovo čitam: „Vi mene ne poznajete. Ja sam Andrej, sin vaše Slavice. Želim vam javiti da je mama umrla i da vas je mnogo voljela…ˮ