Ako volimo Cohena nećemo sliniti i vlažno se grliti kao na svirkama Sinana Sakića, ako volimo Cohena nismo braća na način na koji si tu međusobno utvaraju oni što slušaju Thompsona, ako volimo Cohena možemo biti drugovi, u onom smislu u kojem smo tu riječ koristili u djetinjstvu.
Jer drug nema tu dostojanstvenu i monopolistički auru koju ima prijatelj, nema također ni prijateljske intime i bliskosti, ali ima drugarski svjetonazor. Zajedno prepoznajemo emocije, ali smo svaki sa svojim emocijama sami.
I zato je moguće da Cohen bude u isto vrijeme i pjesnik samoće i pjesnik čiji se fanovi tako lako međusobno prepoznaju.
Zato je moguće da njegovi stihovi sintetiziraju podjednako ljubavnu čamotinju i ono što bi profesori nazvali socijalnim angažmanom. A njegovo evanđelje, kako to evanđelja i čine, donosi u isto vrijeme i samoću i bratstvo: samoće u bratstvu i bratstvo samoća.
Završiću ovaj kratki pogovor citirajući Houellebecqa: Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti.
Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, vežu uz čovjeka koji pokušava reći istinu.”