Nekako sam naivno vjerovala da nas je rat promijenio, da ćemo biti bolji, milosrdniji, osjećajniji, da smo naučili kako je smrt jako, jako blizu, da ćemo slaviti dobrotu, ljubav, više se družiti, više razumjeti, više pomagati jedni drugima da ćemo pružati ruke jedni drugima i u dobru i u zlu, da nećemo koristiti niske udarce nikad, pogotovo kad za to nemamo nikakvog razloga. A nije tako.
Na najbenigniji, najljudskiji tekst, tačnije molbu ženama da prekid trudnoće ne zovu odvratnim imenom – ČIŠĆENJE, javljaju se, a ko bi drugi, upravo žene i upiru prst u mene kao krivca. Krivca za šta?
Što smatram, i iza tog mišljenja čvrsto stojim – da je taj termin ne samo ružan nego sirov, surov, odvratan, strašan! Dobro je napisala neka žena – Čišćenje znači ubijanje! Upravo tako.
Zato ću te žene, te sadašnje ili buduće mejke, bića pred kojima bi se svako trebao nakloniti zbog uloge koju imaju, a tako su je oblatile, blokirati.
Zapravo je u ovom slučaju čišćenje pravi izraz. Očistiću moj profil od osoba sa kojima ne želim apsolutno nikakvu vrstu kontakta ni komunikacije.