Živo se sjećam kako mi je ta noć ličila ne tešku bolest. Bolest je mirisala u zraku, osjećala sam joj okus. Ne mislim na njegovu bolest. Osjećala sam u sebi nešto bolesno, a nisam znala šta. Nikad s toliko žudnje nisam čekala zoru. “Kad svane sve će biti drugačije”, mislila sam.
Sanjala sam o zori kao osuđenik na smrt koji u nekom kutku duše nosi nadu da će, kad svane, slobodno disati, kao sredovječna lijepa žena koja se nada da će, kad dođe proljeće, iznova biti mlada.Slab tračak svjetiljke pomjerao je sjenke, oživljavao na žućkastom zidu izblijedjelu fotografiju mladenaca koji su davno zaboravili da su jednom bili mladi.
Zagledala sam sve oko sebe samo da ne bih gledala zgrčeno lice otsutnog izraza. Upijala sam namještaj koji me okruživao u djetinjstvu i mladosti. Taj skromni namještaj nije ispunjavao sobu nego moj život. Pa sam se iznova vraćala njemu za koga niko više nije postojao. Majka je prišla, pružila ruke prema meni a onda valjda shvatila kako nikakve riječi ne mogu pomoći. Pogledala sam je i pomislila: “Vidjela sam najistinskiju tugu na svijetu.” Šutjela je. Sat je nepodnošljivo kucao.
Držala sam sebe sopstvenim šakama čvrsto isprepletenih prstiju. Odjednom sam poželjela samo malo mira. Još nisam ništa shvaćala, još nisam patila. Nisam osjećala ništa. Majka je plakala i željela da me tješi. Ja sam željela da patim. Patnja je lijepa, patnja je prijatelj. Praznina je strašna.
Htjela sam reći majci: “Daj mi ruku.” Ruke ljubavi povezuju nas s prošlošću, sadašnošću, budućnošću. A kad je pružila ruku samo sam kazala: “Nemoj, pusti me.”
Rastavila sam prste i odjednom osjetila čudnu nemoć i potpuni mir. Kao kad se spozna smrt, vjerovatno kao taj bezimeni zapisivač kada se davio.
Bježim od one noći, a znam da nikad neću pobjeći. Njegova smrt za mene bila je strašan poraz. Tek tada sam na neki sasvim novi način otkrila majku, kao što se otkriva suština stvari…