Ne misli ni na šta ružno, raduj se… Imaš dobar razlog… Živiš!
Poslije sam sjela sam u neku baštu uz rijeku, usmjerila pogled u njene nejake valove i smiješila se. Sunce se probijalo kroz olistalo stablo lipe, a ja sam čekajući konobara sasvim tiho i posve nesvjesno pjevušila: Cvijet vene, mlad se suši, sevdah ode u nevrat…
Pa mi je došlo da se grohotom nasmijem što od vlastite gluposti, što od jada, pa sam snažno zagrizla donju usnu da se priberem. Koja sam ja budala, koji prokleti kreten! Noćima prije polaska sam ko zna koliko na youtube slušala upravo tu staru sevdalinku: Kradem ti se u večeri / u večeri pod pendžeri / da ti bacim cvijet zumbula / nek ti cvijet prozbori / koliko te silno ljubim, aman / mrijem dušo za tobom…
Zatvorila bih oči, suze bi pokvasile trepavice, sevdah je ispunjavao cijelo tijelo i dušu, ne samo sevdah, i dert, oboje zajedno.
„Dert i sevdah su… ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar. Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč.
Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho“, a ja u mobitel snimila pjesmu da je pustim mom Ivanu kad me najzad zagrli, da svira dok mi u sevdahu drhtimo. Jebi se, budalo, našla si što si tražila…
Tvoj Ivan nije čekao sevdah, čekao je koku. Eto šta je ostalo od svega, od tebe, tvojih snova i nesanica? Ne bi taj mrio ni za kim kad bi živio još pet života!
Dok sam pila kafu i s užitkom pušila drugu cigaretu, mislila sam koliko je ljepote u riječi „nevrat“ i kako je Aleksa Šantić zbilja bio veliki pjesnik.