Godinama smo vrtualni prijatelji, sreli se jednom prije dvije-tri godine. Obrazovan, lucidan, pristojan, džentlmen. Uvijek pažljiv, pun lijepih riječi što ja baš i ne volim (mislim na riječi). I onda, imala ja probleme s očima. Sutradan sam trebala u Polikliniku Svjetlost u Sarajevu i, da ne lažem, bila sam baš jako uplašena. U neko doba zvoni mi tel, on zove.
Mislim se bih li mu to rekla, pa mi padne na pamet da je to pravi momenat da ga malo testiram, da vidim jesu lii sve one riječi zapravo šuplja priča.
Pa mu kažem da sam u crnjaku, predstavim mu stvari gorim nego i što stvarno jesu, misleći kako će se povući u odstupnicu. A on toplo, zaštitnički, ljudski, kaže: ‘Molim te prvo se opusti. Drugo, nemoj nigdje ići. Kaži kad da dođem po tebe, dovešću te ovdje i sve organizirati. Bolje su i dijagnostičke i terapeutske metode, a ja ću sve vrijeme biti uz tebe…’ (On ne živi u Bosni i znala sam da je u pravu.)
Naravno da nisam prihvatila. Sutradan sam otišla u Svjetlost i problem je riješen. Ali to se ne zaboravlja. NIKAD!
Pravo je bogatstvo osjećaj da imaš nekog na koga se u svakoj situaciji možeš sasvim osloniti.Spomenula sam to večeras pred njegovim sinom i mojom kćerkom, on se samo nasmiješio i kazao da je to posve normalno ako ti je do nekoga istinski stalo.
Nešto mi noćas puna duša. Nisam mu rekla, ali on zna, on osjeća da bih isto i ja učinila za njega.Na kraju ću samu sebe citirati.
Dobrotu ne zaboravljam. Nema male dobrote…